Charlie Parker 1920-1955

I pedeset godina nakon smrti slavnog jazz glazbenika Charliea Parkera “Birda”, njegova glazba zvuči moderno i intrigantno. Bio je najveći saksofonist svih vremena i najutjecajniji glazbeni umjetnik dvadesetog stoljeća. Svojim otkačenim i inovativnim pristupom jazzu, u prvoj polovici četrdesetih godina prošloga stoljeća izazvao je šok, zgražanje i nevjericu, ne samo kod ljubitelja jazza i kritičara, već i kod samih glazbenika.

Sjećajući se prvih radikalnih dana, slavni Dizzy Gillespie koji je zajedno s Parkerom sudjelovao u kreiranju bebopa, jednom je izjavio: “I mi smo imali svoju glazbu, ali nismo imali tu pirotehniku.” Doista, glazba je iz Parkerova saksofona frcala i sijevala, ispaljivao bi note u rafalima, ali uvijek smisleno i skladno.

Izvrstan primjer tih tvrdnji nalazimo na CD-u “Charlie Parker” koji donosi proširenu verziju ploče što je 1954. u Down Beatu dobila maksimalne četiri zvjezdice i proglašena je jednom od najboljih što ih je Parker snimio u svojoj karijeri. Ovo izdanje dopunjeno je snimkama nastalim krajem četrdesetih i u drugoj polovici pedesetih. Standarde, ali i poznate Parkerove skladbe: “Now’s The Time”, “Laird Baird”, “Blues” i druge, te “Cosmic Rays”, “Kim”, “Conformation” i “Chi-Chi” u nekoliko verzija, izvodi uz razne sastave sa svojim ponajboljim suradnicima: klaviristima Alom Haigom i Hankom Jonesom, kontrabasistima Percyjem Heathom, Teddyjem Kotickom, Rayom Brownom i Tommyjem Potterom, te bubnjarima Maxom Roachom, Buddyjem Richom i Shellyjem Manom i drugima. Osim sjajnog jazza ovaj album donosi i relevantan presjek Parkerova djelovanja kao vođe malih sastava.

Guru novog naraštaja jazzista

Sa skupinom istomišljenika, kreativnih jazz glazbenika poput Dizzyja Gillespiea, Maxa Roacha, Theloniousa Monka i nekolicinom drugih Parker je pisao povijest svirajući sredinom četrdesetih godina prošloga stoljeća u klubovima njujorške pedeset i druge ulice. Malo im je tko mogao parirati, a brojni su pokušaji glazbenika koji su žudili da uđu u društvo beskompromisnih inovatora, najčešće završavali katastrofalnim porazima na pozornici. No, njihov su način sviranja postepeno prihvatili i drugi glazbenici koji su u Parkeru pronašli gurua i bezrezervno su ga slijedili.

Dok god je mogao svirati saksofon nije mario za poteškoće kojima je njegov život obilovao; od djetinjstva provedenog bez oca, preko nesretnog braka i smrti kćerke, konflikata s vlasnicima klubova, do bolesti uvjetovanih prekomjernim konzumiranjem alkohola i droga zbog čega bi često krahirao na nastupima ili snimanjima. Znao je toliko zastraniti da mu čak nisu dozvoljavali ulaz u slavni jazz klub Birdland koji je dobio naziv po njegovu nadimku Bird.

Kakvu li je patnju proživljavao kad je bio prisiljen založiti saksofon, koji je obožavao, kad nije uspijevao “posuditi” dovoljno novaca za “nasušne potrebe”? No ipak, treba ga pamtiti po njegovoj glazbi. Parker je postao glazbenikom s najviše sljedbenika koji se pozivaju na njegovu genijalnost, nadograđuju na njegovim glazbenim postavkama i izvode njegove skladbe.

Čak su i uzimanje heroina držali društveno prihvatljivim ako je on to činio, a i u tome su ga slijepo oponašali. Jedan od nastavljača njegova djela, poznati alt saksofonist Frank Morgan je izjavio: “Tijekom nastupa u klubu California stigla je vijest da je Bird umro. Prenijeli smo ju prisutnima i najavili dužu stanku. Njegovu smo smrt proslavili onime što ga je ubilo, iako smo znali da bi bilo bolje prestati.”

Iako je želio da njegovo tijelo leži u istoj grobnici s njegovom, prije godinu dana preminulom, kćeri Pree, Parker je pokopan u rodnom Kansas Cityju. Kako je izjavila njegova druga, nevjenčana, supruga Chan, lijes su nosili svi oni koji su ga godinama financijski iskorištavali. Kako je Bird često znao reći: “Prava sprdačina!”

Neshvaćeni genij

Iako je stvaranje modern jazza, poslije nazvanog bebopom kojeg je bio kreatorom, a koji je bio žestok napad na tadašnje glazbene konvencije, naišlo na najveći otpor od svih novonastalih stilova u povijesti jazza, taj je stil postao jednim od najznačajnijih i najpostojanijih u jazzu. No nikad nije odustao od istraživanja novih glazbenih mogućnosti što su mu također zamjerali, a neki od tih eksperimenata objavljeni su na pločama.

Na novom CD izdanju ploče “Charlie Parker Big Band” nalazi se proširena verzija albuma što ga je snimio na nekoliko sessiona u prvoj polovici pedesetih, a ostvario ga je u neuobičajenom okružju, uz big bandove u nekim izvedbama pojačane gudačima. No, i u tom kontekstu Parker briljira, posebice bravurozno solirajući. U ritam sekcijama su svirali neki od tadašnjih najboljih jazzista poput klavirista Oscara Petersona, gitarista Freddiea Greena, kontrabasista Raya Browna i Charlesa Mingusa, te bubnjara Buddyja Richa i Maxa Roacha. Aranžamne za standarde, uglavnom romatična ugođaja, za tu su prigodu priredili i orkestrima ravnali Joe Lipman i Gil Evans.

Krajem četrdesetih i početkom pedesetih Parker je svirao i latin-jazz stilom. Na CD-u “South of the Border” objedinjene su snimke što ih je kao solist ostvario s Machitovim Afro-Cuban Orchestrom, te sekstetom u kojem su svirali klavirist Walter Bishop mlađi, kontrabasist Teddy Kotick, bubnjari Roy Haynes ili Max Roach, te bongoist Jose Mangual i konga bubnjar Luis Miranda, a u nekim izvedbama im se kao trubač pridružuje Benny Harris. Uz latino i jazz standarde istim pristupom izvode i Parkerovu skladbu “My Little Shoes”.

Stanley Clarke

Stanley Clarke rodio se 30. srpnja 1951. u Philadelphiji, SAD, u umjetničkoj obitelji (mama mu je je operna pjevačica), tako da je od malena u dodiru s glazbom. U početku svira glasovir, potom violinu, no kako je (po vlastitom priznanju) imao prevelike prste za tako malen vrat instrumenta, na nagovor učitelja glazbe prelazi na kontrabas, zaljubljujući se u njega. Kao devetnaestogodišnjak seli u New York i upisuje prestižnu Julliard School of Music, studij kontrabasa i kompozicije. Uskoro postaje traženi klupski i session muzičar, svira s mnogim poznatim jazzistima : Horaceom Silverom (glasovir), Dexterom Gordonom (sax), Stanom Getzom (sax) i drugim. Tada upoznaje također mladog i talentiranog klavirista – Chicka Coreu, na čiji nagovor s kontrabasa prelazi na električnu bas gitaru; nedugo potom rađa se jedan od stupova jazz-rock i fussion glazbe, skupina Return To Forever (RTF). RTF je stekao svjetsku reputaciju i to u postavi s Al Di Meolom na gitari i Lennyjem Whiteom na bubnjevima. U to doba počinje i Clarkova opsesija s Alembic bas gitarama, čiji je fanatični obožavatelj. Clarke je u to vrijeme (sredina sedamdesetih) bio najpoznatiji predstavnik nove tehnike sviranja basa – slapa, a Alembic je promovirao svoj “vrat-kroz-tijelo” dizajn, s aktivnim magnetima i ton kontrolama – njihova je ‘veza’ bila fantastična! Premda Stanley Clarke nije izmislio slap (sam kaže da je izumitelj slapa Larry Graham, basist soul-funk skupine s početka sedamdesetih Sly & the Family Stone), usavršio je tu tehniku do visoke tehničke i umjetničke razine, svirajući guste i komplicirane pasaže kroz kompleksnije harmonijske strukture (nije se držao prazne E-žice kao pijan plota).

Nakon raspada RTF-a, surađuje s brojnim glazbenicima – Jeffom Backom, Carlosom Santanom, Ronom Woodom, Keithom Richardsom (u New Barbariansima), a vrlo je plodna njegova suradnja s klaviristom, skladateljem i producentom Georgeom Dukeom, s kojim izdaje vrlo uspješne i komercijalne albume “Clarke-Duke Project” (tri dijela). Na tim se albumima, kao i na nekim prijašnjim, Clarke okušao i kao pjevač, no ipak je u prvom planu njegov novi solistički instrument – picolo bas gitara, čiji je idejni začetnik. U osnovi je to uobičajena bas gitara, sa specijalnim žicama koje su naštimane za oktavu više od normalnih (nemojte ni slučajno probati naštimati svoje “obične” žice za oktavu više, to nije zdravo!). Clarke je “izumitelj” i tzv. tenor bas gitare, koja se štima za kvartu više od normalnog štima tj. A-D-G-C .
U posljednjih se nekoliko godina potvrdio i kao televizijski i filmski skladatelj, npr. u filmovima “Boyz’n’the Hood”, “What’s Love Got To Do With It”, koje smo imali prilike vidjeti i u našim kinima. Kad već spominjem Hrvatske prostore, prisjetio bih se i njegovih uspješnih koncertnih nastupa u Zagrebu, u dva navrata, ako se ne varam, kad nam se predstavio sa svojim The Stanley Clarke bandom : 1978. na Jazz Rock Blues Festivalu u Domu športova, uz pratnju poznatog bubnjara Simona Philipsa, i 1986. u tadašnjem Moši – taj koncert pamtim i po tome što je Clarke pozvao basiste iz publike da mu se pridruže na sceni, što je njih nekolicina i učinila. Uglavnom, svi su se dobro zabavljali, pogotovu Stanley. Možda ćemo imati sreće da ga ponovno vidimo,tko zna????????

Stanley je pravi basgitaristički super-heroj, virtuoz bez kompleksa koji se ne da impresionirati bilo od teškometalnih, bilo od jazz-fussion gitarističkih zvijezda: u stanju je superiorno svu pozornost publike usmjeriti prema sebi. Iako neki njegov stil smatraju previše gitarističkim, njegovi su poklonici brojni i poznati (Mark King, Byron Miller ). . Navodim i još neke njegove albume koje bi bilo dobro preslušati želite li dobiti potpuni uvid u kreativnost i snagu tog velikog majstora.

Kao vođa

Children Of Forever (1973, Polydor) • Stanley Clarke (1974, Nemperor/Epic EK36973) • Journey To Love (1975, Nemperor/Epic EK36974) • School Days (1976, Nemperor/Epic EK36975) • I Wanna Play For You (1979, Nemperor/Epic EK64295) • Modern Man (1978, Nemperor/Epic) • Rocks, Pebbles & Sand (1980, Epic EK36506) • Let Me Know You (1982, Epic) • Time Exposure (1984, Epic EK38688) • Find Out (1985, Epic EK40040) • Hideaway (1986, Epic EK40275) • If This Bass Could Only Talk (1988, Portrait RK40923) • Live, 1976-1977 (1991, Epic EK48529) • Passenger 57, Music from the Motion Picture (1992, Slamm Dunk/Epic EK53232) • The Collection (1992, Castle Communications, British import) • East River Drive (1993, Epic EK47489) • At The Movies (1995, Epic Soundtrax EK67286) • Bass-ic Collection) • Bass-ic Collection (1997, Epic EK64277)

Kao gost-vođa

RETURN TO FOREVER (with Chick Corea) • Return To Forever (1972, ECM) • Light As A Feather (Polydor) • Hymn Of The Seventh Galaxy (1973, Polydor) • Where Have I Known You Before (1974, Polydor) • No Mystery (1975, Polydor) • Romantic Warrior (1976, Columbia) • Musicmagic (1977, Columbia) • Return To Forever Live (1978, Columbia) • The Best Of Return to Forever (1980, Columbia) • Echoes of an Era (with Chaka Khan) • Echoes of an Era Live (with Nancy Wilson) • The Griffith Park Band Live • The Griffith Park Collection • CLARKE/DUKE PROJECT (with George Duke) • Clarke/Duke Project (1981, Epic EK36918) • Clarke/Duke Project II (1983, Epic EK38934) • Clarke/Duke Project III (1990, Epic EK46012) • Live in Montreux, 1988 (1993, Jazz Door-bootleg) • STANLEY CLARKE & FRIENDS (with Larry Carlton, Billy Cobham, Deron Johnson & Najee) • Live At The Greek (1994, Slamm Dunk/Epic EK57506) • NEW BARBARIANS (with Keith Richards) • Buried Alive (bootleg) • MANHATTAN PROJECT (with Lenny White, Michel Petrucciani, Wayne Shorter) • Manhattan Project (1989) • ANIMAL LOGIC • Animal Logic (1989, IRS) • Animal Logic II (1991, IRS) • IMPLOSIONS w/Stanley Clarke, Randy Brecker, McCoy Tyner, Frank Morgan,Peter Erskine, Roger Kellaway and Ernie Watts, (1987) • STANLEY CLARKE/AL DI MEOLA/JEAN-LUC PONTY • The Rite of Strings (1995) • McCOY TYNER with STANLEY CLARKE • VERTU’ (with Lenny White) • Vertu’ (1999, 550/Epic)

Kao producent i gost instrumentalist

ROY AYERS – In The Dark • DEE DEE BRIDGEWATER – Just Family (1978, Electra) • NATALIE COLE – I’m Ready • MAYNARD FERGUSON – Hollywood (CBS) • FREE FLIGHT – Illuminations • RODNEY FRANKLIN – Diamonds Inside of You • HOWARD HEWITT – I Commit to Love (Elektra) • KENT JORDAN – No Question About it (CBS) • RAMSEY LEWIS & NANCY WILSON – The Two of Us (CBS) • JEFF LORBER- MARILYN McCOO • • BRENDA RUSSELL • SHALAMAR – The Look (Solar/Elektra) • BILLY SHIELDS -Shieldstone (1986) • JIM WALKER -Private Flight

Kao gost instrumentalist

ROY AYERS – In the Dark • GATO BARBIERI – Under Fire • ART BLAKEY – Child’s Dance (Prestige) • DEE DEE BRIDGEWATER – Just Family (1978, Elektra) • BUNNY BRUNEL – Ivanhoe (1982) • ROY BUCHANAN – Loading Zone (Atlantic) • NATALIE COLE – I’m Ready • NORMAN CONNORS – Dark of Light (Buddah), Dance of Magic (Buddah) • CHICK COREA – My Spanish Heart (1976, Polygram) • Tap Step (1981) • EUMIR DEODATO – Eumir Deodato • AL DiMEOLA – Land Of The Midnight Sun (1976) • GEORGE DUKE – From Me To You (1977), Reach For It (1977), Rendezvous (1984), Night After Night (1989), Illusions (1995), Muir Woods Suite (1996) • JOE FARRELL – Moon Germs (1973, CTI) • MAYNARD FERGUSON – Hollywood (CBS) • RACHELLE FERRELL – Somethin’ Else (1990), First Instrument (1995) • FRANK FOSTER – The Loud Minority • ARETHA FRANKLIN – Let Me In Your Life • RODNEY FRANKLIN – Learning to Love (CBS) • FUSE ONE – Fuse One (1980, CTI), Silk (1981, CTI) • MIKE GARSON – Remember Love (CBS), Admiration (1992) • LANI HALL – Sweetbird • HOWARD HEWITT – I Commit to Love (Elektra) • MUNETAKA HIGUCHI with DREAM CASTLE – Free World (1997) • GEORGE HOWARD – A Nice Place To Be (1986, MCA), Reflections (1988) • FREDDIE HUBBARD – Times Are Changing (1989) • MICHAEL JACKSON • PAUL JACKSON – Paul Jackson (Atlantic) • AL JARREAU – Heart’s Horizon (1988) • KENT JORDAN – No Question About It (CBS) • RAMSEY LEWIS & NANCY WILSON – The Two of Us (CBS) • LIPS – Lips (1978, Nemperor/CBS) • BOBBY LYLE – Night Breeze, Rhythm Stories (1994) • PAUL McCARTNEY – Pipes of Peace (1983, Columbia) • IAN McLAGAN – Troublemaker • AIRTO MORIERA – Virginland (CTI) • ALPHONSE MOUZON – Distant Lover, Band Back To Jazz • EDDIE MURPHY (1992) • DOC POWELL – Laid Back (1996) • FLORA PURIM – Butterfly Dreams (Fantasy) • SONNY ROLLINS – Love at First Sight (1980, Fantasy) • CARLOS SANTANA – Borboletta • SHALAMAR – The Look (Solar/Elektra) • BILLY SHIELDS – Shieldstone • JD SOUTHER – Black Rose • L. SUBRAMANIAM – Indian Express, Spanish Wave (1983), Milestone (1983) • McCOY TYNER – Looking Out (CBS) • VARIOUS ARTISTS – Best of Louie, Louie, Vol. 2 (Rhino) • VARIOUS ARTISTS – The Griffith Park Collection (Elektra/Musician) • VARIOUS ARTISTS (BASSISTS) – The Bass • VARIOUS ARTISTS, THE MUSIC OF JIMI HENDRIX – In From The Storm (1996) • LENNY WHITE – Present Tense (1995), Renderers Of Spirit (1997) • MICHAEL WHITE – How Strong We Believe (1989) • TONY WILLIAMS – The Joy Of Flying (1978, CBS) • VANESSA WILLIAMS • AZIZA MUSTAFA ZADEH – Dance Of Fire (1995)

Bourbon Street – Uspaljeni ples živih mrtvaca

Povijesno i turistički gledano, ulica Bourbon Street postala je popularnija od New Orleansa, krajnjeg američkoj juga i krokodila koji čuvaju močvarnu Louisianu zajedno. Žila kucavica tog neizdrživo sparnog i raznolikog kraja (vlaga se ne spušta ispod 90%, a temperatura 38 Celzijusovih stupnjeva), osim što je poprište najpoznatijih jazz festivala i karnevala u poznatom Franch Quarteru, tijekom cijele godine živi 24 sata na dan. Poznati “Mardi Gras” u New Orleans su donijeli francuski kolonizatori, koji su uobičavali slaviti svoj praznik “Debeli utorak” na obalama rijeke Mississippi. Proslava Mardi Grasa i dalje je dio tradicije New Orleansa i svake se godine za vrijeme tog Festivala na ulicama slije oko četiri milijuna ljudi, od početka veljače do prvih dana ožujka.

Uglavnom američkim turistima, ta tajanstvena ulica nudi najrazavrsniju zabavu na svijetu i gdje bi vas u svim metropolama na zemaljskoj kugli uhapsili zbog nedoličnog opnašanja, tamo je uvjet da zabava uopće počne. Nevjerojatna interakcija svih generacija, šarenilo kičastih trakica, šljokica i perlica koji se u malim shopovima koji strše iza svakog ugla mogu kupiti za 50 centi, prvo je što prosječnog posjetitelja koji je samo došao popiti piće u nekom pristojnom klubu gdje još uvijek „pići“ izvorni jazz, navodi da posumnja u ostvarenje svog cilja. Zagušljivi podrumski klubovi u kojima ojača crnkinja pleše po stolovima, a iza nje svira jazz kvartet kakav se može čuti samo u New Orleansu, danas je gotovo mit. Bar do bara, klubovi kojima prednjače streeptease i Love Live Act showovi, koncerti prosječnih pop i rock bandova, hraniteljicu jazza gurnuli su potpuno u drugi, ako ne i daljnji plan. Pohlepa za novcem i bukom stvorila je totalni čušpajz u kojem se čovjek teško snađe kada prvi put prođe ulicom. Kada je Sting otpjevao popularni hit „Moon Over Bourbon Street“, ton i mistična atmosfera u pjesmi nimalo ne odgovara današnjoj komercijalizaciji jedne obične ulice. No, što se mora priznati, ovakvi provodi u bilo kojoj drugoj ulici na svijetu su neostvarivi. Kad se osvrneš oko sebe i nađeš se u totalno dekadentnom kaosu, jedno što ti preostaje je da se držiš one stare: „Kad si u Rimu…“ I tako te malo pomalo vruća atmosfera uvlači pod svoje i kad se jednom navikneš na kičaste boje, ostaje samo oštri miris hormona razuzdane mladeži (a i ne samo mladeži). No, kod takvih prepuštanja potreban je konstantan nadzor samog sebe, jer se ljudi ne susprežu od bilo kakvih metoda kako bi te opljačkali. Život u New Orleansu jeftiniji je od perlice.
Ono po čemu je Bourbon Street poznat jest atipična arhitektura i balkonske terase koje su ostale identične od prije 200 godina, koje je sa velikim oduševljenjem slikala i Nastasia Kinski u filmu „Ljudi mačke“. Svi pijani i raskalašeni turisti bore se za prednje mjesto na ogradama s kojih bacaju one iritantne perlice, i to po mogućnosti na onoga koji prvi skine gornji dio odjeće. To je, naime najnormalnija stvar, već i tradicija, da ženska s najobilnijim i čvršćim grudima bude ovjenčana perlama poput kraljice. Klupski domaćini, uglavnom crnci, vrebaju turiste za koje procijene da izlučuju najviše hormona pa ih mame u podrume u kojima se kasnije odvija magija. Najobičniji prizor je malo ojača Hispanka ispred kluba na kojem stoji natpis „Barely legal club“ (Jedva legelni klub), sa ovećom „šljivom“ na oku, kako nervozno vuče dimove cigarete jer se valjda prije par sekundi posvadila s „vlasnikom“ ili istu pobrala od kojeg gosta koji je mislio da je u raju sve dostupno.

Gdje je sav taj jazz
Na kraju se sve svede na novac. Nemoguće je u bilo kojem klubu ili baru popiti piće (njegove cijene variraju) da ti dosadna faca svakih 10-tak minuta ne uleti promotivnim CD-om, majcom na kojoj se kesi krokodil ili ako ti pod nos ne turne „škrabicu“ u koju bih trebao ubaciti nagradu za njegov trud, svidjelo se tebi ili ne. Najpoznatije piće u Bourbonu jest koktel “Hurricane” koji glavu ostavlja bistrom, ali zato udara u noge. U neuglednim turističkim shoppovima prodaju se i „uradi sam“ vrećice s koktelom u prahu kojeg je dovoljno rastopiti u vodi ili možda čak nečem žešćem. New Orleans kao izvor i majka jazza jako bi se razočarala da vidi u što se dijete pretvorilo. Jedini „pristojni“ klub u kojem smo čuli dixie jazz dostojan spomena bio je Maison Bourbon., zadužen za očuvanje bogate jazz tradicije. Na skučenoj pozornici zaista je sve podsjećalo na dobre stare početke jazz scene, no ono što nas je okruživalo vraćalo nas je u realnost 21. stoljeća. U klubu u kojem je valjda prije 50-tak godina bio zabranjen ulaz bijelcima, sada sjede gojazni Amerikanci u traper jaknama i ispijaju Coca Colu (što je još uvijek u SAD-u najjeftinija varijanta, budući smo jedan konjak platili 30 dolara). Teško je danas reći da se vampiri u Bourbon Streetu bude zalazom sunca i da idu spavati s njegovim prvim zrakama. Želite li popiti jutarnju kavu i pročitati novine kao i svako obično jutro, ne možete izbjeći svirku benda koji će se truditi vratiti vam adrenalin u krv i noge i natjerati vas da pređete na nešto „žešće“. Tako da u Bourbon Streetu vrijeme gotovo i ne postoji.

Legende „Grada mrtvih“
Budući je sa svih strana okružena vodom, zemlja je tijekom 18. stoljeća bila toliko natopljena da je lijesove, zajedno s mrtvacima izbacivala na površinu. Od tada se u New Orleansu preminuli sahranjuju na površini zemlje, na način da se lijesovi zazidaju u betonske ili mramorne zidove, ovisno o socijalnom statusu umrlog. Tako je nastao “Grad mrtvih”, najprostranije New Orleansko groblje. Grad je osnovan 1718. godine kao središte francuske kolonije u Louisiani, koja je 1763. godine ustupljena španjolskim kolonizatorima, a 1803. pak vraćena Francuzima koji su je odmah prodali SAD-u. New Orleansu je u 19. stoljeću bilo središte južnjačkog tržišta robljem, a najopširniji podaci mogu se naći u popularnom muzeju Cabildo. Zahvaljujući domorocima Kajunima i ostalim indijanskim plemenima, francuskim, španjolskim, afričkim i južnoameričkim došljacima i još nekoliko vrsta doseljenika, nastala je zanimljiva mješavina kultura, običaja i vjerovanja pa danas taj dio svijeta obiluje egzotičnom hranom, nadnaravno ljutim sosovima, eklektičnom muzikom, plesovima, čitanjem dlana i tarot karata i raznim drugim čudnovatim aktivnostima. Između svih tih naroda bilo je mnogo predrasuda, ali je kulturna interakcija bila neizbježna u svim oblastima, pa se tako našla i u korijenima ranoga jazza, na kojeg su utjecali afrički ples i bubnjarska tradicija, ali i Mardi Gras indijanska muzika. Čak je i Louis Armstrong, po kojm je nazvan jedan njuorleanski park, priznao da je bio pod snažnim uticajem Mardi Gras indijanskih procesija. Prvi američki guverner Louisiane William Claiborne u svom prvom izvještaju vladi napisao je da su stanovnici New Orleansa neobuzdani i da je njima nemoguće vladati, između ostalog i zato što su potpuno preokupirani plesom.
New Orleans poznat je i po mističnim i raznim woodo iskustvima (na taj segment se valjda osvrnuo i Sting). Priča kaže da je prije 40-tak godina jedan mladić iz lokalnog naselja nestao te mu se izgubio svaki trag. Svjedoci tvrde da se čovjek istog imena, prezimena i izgleda pojavio 20 godina kasnije, bez i jedne fizičke promijene, sjeo u omiljen kafić i naručio kavu kao da se ništa nije dogodilo. No, Amerikanci su i svoje tajne misterije pretočili u novac. Ljepuškasti muškarac preobučen u vampira s vrlo sablasnim očima i pogledom vodit će vas kroz misterije grada i za kraj ostaviti poslasticu kojoj nisu dorasli oni slabijeg želuca. Naime, na kraju si čovjek prereže žile i ispija vlastitu krv, dok oni koji nisu htjeli priznati svoje slabosti, padaju u nesvjest. I za to još plaćaju prilično mnogo dolara.

Iz pera jedne moje prijateljice i nekih mojih vlastitih opaski.Ponekad žalim da nisam bio u gorespomenutoj ulici,jedino kroz priču mojih prijatelja i poneku emisiju na TV-u

Jaco Pastorius

Jedan od zacijelo najvećih uzora mnogim basistima jest i Jaco Pastorius, Sjevernoameričanin, bljedoliki momak s Floride, iz Fort Lauderdalea. Živio je relativno kratko: od 1952. do 1987., kada podliježe ozljedama od batina dobivenih u sukobu s prerevnim čuvarom ulaza cluba koji je želio posjetiti. Uz oca, u svom kraju poznatog jazz bubnjara, Jaco otkriva glazbu. Kako su geni ipak geni, ne čudi što je i on bio vrlo dobar i talentiran bubnjar a i klavirist. Ali kada na utakmici američkog nogometa povrijedi ručni zglob, prestat će intenzivno svirati bubnjeve i prijeći na bas: neće mu dugo trebati da postane lokalna sviračka zvijezda, dvadesetogodišnji virtuoz svog instrumenta koji će svirati diljem Floride i odlaziti na turneje po gradovima istočnih država s mnogim R’n’B big bandovima i manjim skupinama.

Već tada je imao prepoznatljiv svirački stil koji će kasnije nadahnuti mnoge generacije basista cijeloga svijeta. Svjetsko će, pak, priznanje steći 1976., kada izlazi njegov prvi samostalni album jednostavno nazvan Jaco Pastorius i kada postaje punopravnim članom (kao skladatelj, koproducent i basist, naravno) poznate fusion skupine Weather Report, uz njezine utemeljitelje Joea Zawinula(synth.)i Waynea Shortera(sax.).

Istodobno, surađuje i s drugim zvijezdama jazz i jazz-rock scene: Patom Methenyjem, Joni Mitchell, Alom Di Meolom, Herbiem Hancockom…

Weather Report napušta 1982., nastavljajući karijeru s vlastitim mnogočlanim bandom Word of Mouth – sviraju po cijelom svijetu a česti su gosti i u Japanu, gdje uživo snimaju mnoge albume. U jednoj od posljednjih postava njegova banda, prije prerane smrti, svira i poznati gitarist Mike Stern.

Jaco-style poznat je, barem površno, mnogima: ovdje ću ga ukratko opisati i potkrijepiti konkretnim primjerima. Neprekinut niz šesnaestinskih nota, odsviranih ili prigušenih(eng.dead notes), daje zarazan puls glazbi, koja vas tjera (ovisno o tempu) na ples i/ili zadivljeno slušanje i odobravanje. Značajke su ta neprekinuta pulsacija i perkusivni ton Jacova basa, uz istaknute srednje frekvencije kao posljedice sviranja na stražnjem, “bridge” pick-upu Fender Jazz Bassa, njegovog zaštitnog znaka. Na stražnjem je magnetu lakše kontrolirao žice, mogao je svirati brzo i precizno, a i harmonici su bolje “izlazili”. Služio se normalnim modelima bas gitara, s pragovima, a upotrebljavao je i one bez pragova – sam bi ih vadio iz vrata gitare puneći nastale rupe specijalnom smjesom kita za drvo i ljepila kako bi oznake za pragove i dalje bile uočljive. Tu su metodu kasnije preuzeli poznatiji proizvođači bas gitara.

Uza strahovitu ritmičku superiornost, resila ga je i prekrasna melodioznost i izražajnost, posljedice bogatog teorijskog i praktičnog znanja o harmoniji, improvizaciji, stilovima, usprkos tome što je bio samouk. Posebno mjesto zauzimaju njegova istraživanja i upotreba prirodnih i umjetnih harmonika, tzv. flažoleta na bas gitari (poslušati Portrait of Tracy s albuma Jaco). Njegov se stil može opisati kao mješavina R’n’B-a, soula, jazza, klasike(Bach), ali poanta je u tome što je njegov “glas” toliko osebujan i jak da se prepoznaje već nakon nekoliko sekundi, bez obzira na brojne sviračke klonove.

VAŽNIJI ALBUMI:

solo albumi- Jaco Pastorius
Word of Mouth
Invitation

s Weather Report- Black Market
Heavy Weather
Mr.Gone
Night Passage
Weather Report
8:30 (live)

s Joni Mitchell- Hejira
Mingus
Don Juan`s Reckless
Dauther
Shadows And Light

s Patom Methenyjem- Bright Size Life
Invitation s Alom Di Meolom-
s Herbiem Hancockom- Land of The Midnight Sun
Mr.Hands

Billie Holiday

Billie Holiday, skoro pola stoljeća nakon svoje smrti, ostaje jednom od najpoznatijih i najboljih jazz pjevačica. “Lady Day”, kako ju je nazvao Lester Young, tehnički nikad nije bila tako dobra pjevačica kao npr. Ella Fitzgerald, niti je imala zavidan raspon glasa, ali ono što je stavlja u sam vrh jazz glazbe (ali i glazbe uopće) je njena interpretacija pjesama koje je izvodila. Emocije koje je Holiday unosila u riječi koje je pjevala ponekad su bile toliko snažne da je bilo očito da pjevačica živi ono što pjeva. Osim nje, u to vrijeme su samo blues pjevačice Bessie Smith i Ma Rainey uspijevale uvjeriti svoju publiku da su tekstovi koje pjevaju proizišli iz njihovih života. Holiday u svom pjevanju nije priznavala kompromise, ni zbog samih pjesama, a ni zbog glazbenika s kojima je nastupala i snimala. Tokom svojih nastupa često je znala pjevati “iza ritma” kojim su prateći glazbenici svirali, unoseći na taj način svježinu u standardne melodije tog vremena. Inspiraciju za svoje improvizacije sa harmonijama, prema njenim riječima, pronalazila je u izvedbama svojih omiljenih trubača, Louisa Armstronga i Lestera Younga. Holiday je često znala reći da pokušava pjevati poput trube, a u jednoj od svojih biografija izjavila je da je uvijek željela postići osjećaj s kojim je Armstrong svirao trubu. Njezinoj popularnosti pridonio je umnogome i njen ozloglašeni privatni život, prepun propalih veza, ovisnosti o drogama i alkoholu, te perioda depresije. Upravo taj boemski, buntovni i samodestruktivni osjećaj, koji je Holiday nosila u sebi, bilo je ono što je više od svega obojilo njene senzibilne nastupe i snimke, te je postavilo rame uz rame sa nekima od najboljih pjevača ovog stoljeća poput Elle Fitzgerald i Franka Sinatre.

“Lady Day” je rođena 7. travnja 1915. godine u Baltimoreu, kao Eleanora Fagan Gough, iako se prema nekim nepotvrđenim podatcima kao godina njenog rođenja spominje i 1912. Prve godine njenog života nisu dobro poznate, a opisane su većinom kroz legende i glasine, zahvaljujući njenoj sumnjivoj autobiografiji “Lady Sings the Blues” iz pera fantomskog autora. U svakom slučaju, njen otac, Clarence Holiday, bio je mladi jazz gitarist koji je kasnije u svom životu svirao u Fletcher Henderson`s Orchestra. Nikad se nije vjenčao sa Billienom majkom Sadie Fagan, a napustio ju je dok je njegova kćerka bila još beba. Billie ga je poslije slučajno upoznala u New Yorku, međutim iako je u to vrijeme nastupala sa brojnim gitaristima, njega je izbjegavala sve do njegove smrti 1937. godine. U vrijeme kada se Billie rodila njena majka je također bila tinejđerka, tako da je zbog svog neiskustva (ili nebrige) često ostavljala sa rođacima koji se i nisu baš previše brinuli za malu Billie. Sa navršenih deset godina Billie završava u popravnom domu gdje je bila i silovana, a iako je tamo trebala ostati dok ne postane punoljetna, jedan obiteljski prijatelj je izvlači nakon dvije godine. Godine 1927. sa majkom se seli, najprije u New Jersey, a uskoro zatim u Brooklyn. Tamo pomaže majci u kućanski poslovima, ali je neimaština uskoro tjera na ulicu gdje se počinje baviti prostitucijom kako bi preživjela. Teško djetinjstvo, koje je većinom provela usamljena i osjećaj da nije voljena usadili su joj kompleks manje vrijednosti zbog kojeg se kasnije u životu neodgovorno i samodestruktivno odnosila prema samoj sebi.

Pjevački proboj, da ga tako nazovemo, Billie Holiday doživjela je 1933. godine, nakon tri godine pjevanja po klubovima Harlema. Naime, tada ju je zapazio čuveni producent John Hammond, koji je u to vrijeme bio samo tri godine stariji od nje i na početku svoje legendarne karijere. Hammond je o njoj napisao pohvalnu kritiku u čuvenom glazbenom časopisu Melody Maker, a uskoro zatim je na jedan od njenih nastupa doveo i Bennyja Goodmana. Nakon što je iste godine snimila demo za Columbia Studios, priključila se maloj grupi glazbenika koje je vodio Goodman, da bi 27. studenog 1933. godine imala svoj komercijalni debut sa pjesmom “Your Mother`s Son-In-Law”.

Nakon toga Holiday skoro godinu dana nije ušla u studio, a većinu 1934. godine provodi nastupajući po newyorkškoj klupskoj sceni. Početkom 1935. po prvi put nastupa u Apollo Theateru i pojavljuje se u jednom kratkom filmu sa Dukeom Ellingtonom. Krajem iste godine napokon ponovo ulazi u studio, gdje snima četiri seta pjesama pod nadzorom pijanista Teddyja Wilsona. Pjesme koje je tada snimila nisu bile posebno kvalitetne prvenstveno zbog toga što su producenti i izdavači sredinom `30.-ih godina najbolje kompozicije ostavljali za elitne bijele orkestre i izvođače. Unatoč slaboj kvaliteti pjesama koje su tada dobivali, Holiday i njeni prateći glazbenici unijeli su živosti i energije u bezlične pjesme poput “What a Little Moonlight Can Do”, “Twenty-Four Hours a Day” i “If You Were Mine”. Za vrijeme 1936. godine Holiday nastupa na turnejama sa grupama koje su vodili Jimmie Lunceford i Fletcher Henderson. U to vrijeme povećava i svoje pjevačko samopouzdanje, što uz veliki broj nastupa rezultira i povećanjem njene popularnosti.

Početkom 1937. godine vraća se u New York gdje snima nekoliko pjesama sa orkestrom Counta Basiea, koji je također bio jedno od Hammondovih otkrića. Iz perioda njihove suradnje ostale su samo tri pjesme koje su emitirane na radiju, dok ostatak materijal nastalog iz njihove suradnje nikad nije snimljen zbog toga što su imali ugovore sa različitim izdavačkim kućama. Holiday uskoro počinje nastupati sa Basievim orkestrom kao ženski dio Basieve vokalne sekcije koju je još činio i pjevač Jimmy Rushing. Njihova suradnja potrajala je manje od godine dana, a iako je službeno bilo objavljeno da je iz orkestra izbačena zbog svog prgavog temperamenta i nepouzdanosti, poslije se saznalo da je glavni razlog bila naredba Basieve izdavačke kuće da je se izbaci, zbog toga što je odbila pjevati 20 ženskih blues standarda. Međutim, 1937. godina će u njenom životu ostati najpoznatija po početku njene suradnje sa tenorom Lesterom Youngom i trubačem Buckom Claytonom. Krajem tridesetih taj trio je snimio neke od svojih najboljih kompozicija, a postali su i jako dobri prijatelji. Holiday je tada sebi nadjenula nadimak “Pres on Young”, dok ju je Young, zbog njezine elegancije, zvao “Lady Day”.

Nakon razilaska sa Basiem 1938. godine počinje nastupati sa orkestrom Artiea Showa, koji je u to vrijeme bio jedan od popularnijih. To je bio jedan od prvih primjera u kojima je crna pjevačica nastupala sa bijelim orkestrom. Unatoč potpori cijelog banda, promotori i sponzori Showovog orkestra počinju se žaliti na nju, kako zbog njenog neuobičajenog stila pjevanja tako i zbog boje njene kože. Sa problemom rasizma Holiday se redovito susretala i na svojim turnejama po jugu Amerike, ali i u New Yorku. Njena odluka da napusti Showa pokazala se ispravnom jer uskoro počinje nastupati u modernom klubu Cafe Society, koji je bio prvo popularno mjesto sa publikom različitih rasa. Godine 1939. snima emocijama nabijenu, anti-rasističku pjesmu “Strange Fruit” koja će njezinu karijeru odvesti na novi nivo. Pjesmu je za nju napisao Lewis Allen, redoviti posjetitelj Cafe Society, a “Strange Fruit” uskoro je postala jedna od njenih najslušanijih pjesama. Njen producent i izdavač, John Hammond odbio je snimiti “Strange Fruit”, međutim dopustio joj je da je snimi za etiketu Commodore Records čiji je vlasnik bio Milt Gabler, vlasnik istoimene trgovine ploča. Kada je izašla, pjesma je bila zabranjena na većini radio stanica, ali pojava juke boxa osigurala joj je titulu velikog kontraverznog hita. Iste godine snima i pjesmu “Fine and Mellow” koja također postaje veliki hit.

Od 1940. do 1942. godine Holiday nastavlja snimati za Hammondovu Columbia Records, a glazbenici sa kojima svira u to vrijeme sve više dobivaju ulogu pratnje. U tom periodu snima i svoju najpoznatiju kompoziciju “God Bless the Child”. 1944. godine Holiday potpisuje za etiketu Decca, za koju iste godine snima svoj četvrti veliki hit “Lover Man”, pjesmu koja je bila napisana samo za nju. Njezina suradnja sa Deccom nastavlja se do kraja `40.-ih, i u tom periodu Holiday postaje prava zvijezda. Iako su njene pjesme iz tog razdoblja nešto manje u jazz stilu, to je period u kojem njen glas dolazi do svog vrhunca. Neke od njenih najboljih pjesama iz tog razdoblja su: obrade Bessie Smith “Ain`t Nobody`s Business If I Do”, “Them There Eyes” i “Crazy He Calls Me”, te “Don`t Explain”, “Good morning Heartache”. Nažalost, u period u kojemu je njena karijera bila na vrhuncu, njen emocionalni i privatni život sve više vodi ka propasti. Već ogrezla u alkoholu i marihuani u `40.-ima Holiday počinje pušiti opijum sa svojim prvim suprugom Johnniem Monroeom. Brak nije trajao dugo, a sa njenim drugim suprugom, trubačem Joeom Guyom Holiday je počela koristiti i heroin. 1946. godine dobiva malu ulogu u filmu “New Orleans” koju je prihvatila samo zato što je glavni glumac u filmu bio njen idol iz mladosti, Louis Armstrong. Kako raste njena ozloglašenost tako se povećava i broj njenih obožavatelja, a nakon što joj umire majka 1947. godine, biva uhićena zbog posjedovanja heroina i osuđena na osam mjeseci zatvora. Nakon izlaska iz zatvora njeni problemi se samo povećavaju. Zbog optužbi za posjedovanje droge onemogućeno joj je nastupanje po noćnim klubovima, a sve je više počinju i plagirati.

Život i karijera Billie Holiday od početka pedesetih pa nadalje išao je samo nizbrdo. Godine 1952. počinje snimati za etiketu producenta Normana Granza, a 1956. za Verve. Iako eu droga i nesretan ljubavni život uticali na kvalitetu njenog pjevanja, u prvoj polovici pedesetih Holiday je još uvijek bila u samom vrhu glazbene scene. Svoj posljednji veliki nastup imala je 1957. godine, u televizijskoj emisiji “The Sound of Jazz” kada je svoj hit “Fine and Mellow” izvela zajedno sa Lesterom Youngom, Benom Websterom, Colemanom Hawkinsom, Gerryjem Mulliganom i Royem Eldridgeom. Posljednji album koji je snimila bio je “Lady in Satin” iz 1958. Na njemu je sa 43 godine zvučala poput nekoga sa 73. Godinu dana kasnije, u svibnju 1959., zbog bolesti srca i jetre završava nepokretna u krevetu. Usprkos teškom zdravstvenom stanju još uvijek nastavlja uzimati heroin, te na samrti, u svom stanu, biva i uhapšena zbog posjedovanja droge.

Billie Holiday umrla je 17. srpnja 1959. godine uništena drogom i problemima sa zakonom. Nakon njene smrti, kao što to obično biva, njena popularnost i status kultne pjevačice samo se povećavaju. Na svu sreću, digitalna tehnologija omogućila je mnoga reizdanja njenih pjesama u godinama poslije njezine smrti, tako da je od tada pa do danas snimljeno više stotina kompilacija, singlova i box setova i albuma sa izvedbama ove, slobodno možemo reći, pjevačice koja je unijela emocije u pop glazbu.

Diskografija:
1950 Billie Holiday Sings Columbia
1950 Billie Holiday, Vol. 1 Commodore
1950 Billie Holiday, Vol. 2 Commodore
1954 Billie Holiday, Vol. 3 Jolly Roger
954 Lady Sings the Blues [Verve] Verve
1955 All or Nothing at All Verve
1956 Songs for Distingué Lovers Verve
1956 The Essential Billie Holiday Carnegie Hall… [live] Verve
1957 Body and Soul Verve
1958 Lady in Satin Columbia
1958 Blues Are Brewin’ Decca
1959 Last Recordings Verve
1959 Billie Holiday [MGM] MGM
1959 Stay with Me Verve
195 Stormy Blues Verve
1960 The Unforgettable Lady Day Verve
1991 Billie Holiday Live Verve
2000 Essential Recordings Music Club – Bllie, Ella, Lena, Sarah!

Ella Fitzgerald – The First Lady of Song

Ella Fitzgerald, ili “The First Lady of Song”, kako su je iz poštovanja običavali zvati neke njezine kolege i obožavatelji, jedna je od najvećih (ako ne i najveća) jazz pjevačica 20. stoljeća. Iako bi neki glazbeni kritičari svoj glas dali Sarah Vaughan, ili Billie Holiday, u većini glazbenih enciklopedija, knjiga i tekstova sličnog sadržaja, uz pridjev najveće jazz pjevačice najčešće ćete vidjeti upravo ime Elle Fitzgerald. Obdarena fantastičnim glasom i sposobnošću da svoje pjesma otpjeva s takvom izražajnošću da su gotovo svi mogli razumjeti njihove riječi, Ella je ostala zapamćena kao pjevačica koja je mogla nadpjevati svakoga. Jedina mana njenog savršenog pjevanja bila je ta što je uvijek zvučala sretno, tako da se ponekad činilo da ne uspijeva prodrijeti ispod površine stihova koje je interpretirala. Međutim, ako ocjenjujemo njenu cjelokupnu karijeru, jednostavno moramo priznati da je u svojoj klasi bila izvan konkurencije.

Ella Jane Fitzgerald rođena je 25. travnja 1917. godine u gradiću Newport News (Virginia,) SAD). Nakon smrti oca mala Ella se zajedno sa majkom seli u New York, gdje je djetinjstvo provela u siromaštvu i bijedi. Sa pjevanjem je počela još u osnovnoj školi gdje se odmah primijetio njen talent, međutim ona sam je u to vrijeme željela postati plesačica. Sa šesnaest godina prijavljuje se na natjecanje talentiranih amatera koje se održavalo u Harlem Apollo Theater, gdje je trebala izvesti plesnu točku. Nakon što se na pozornici ukočila od treme jedan od organizatora natjecanja rekao joj je da proba s nečim drugim kad se već nalazi na pozornici. Ella je tada otpjevala pjesmu “Judy” u stilu svog tadašnjeg idola, Conne Boswell i osvojila prvu nagradu. U publici je te večeri sjedilo nekoliko utjecajnih ljudi iz glazbenog svijeta od kojih je poslije nekolicina tvrdila da su je upravo oni otkrili, međutim čovjek koji je pokrenuo njenu profesionalnu karijeru bio je Charles Linton koji ju je preporučio Chicku Webbu – vođi orkestra koji je nastupao u dvorani čuvenog hotela Savoy. Nakon što je uspješno odradila prvu probnu večer, kao glavna pjevačica orkestra, postala je jedna od glavnih atrakcija Webbovog orkestra.

Od 1935. godine Ella počinje snimati sa Webbovim orkestrom, a do 1937. na više od polovine njihovih pjesama pojavljuje se njezin glas. U to vrijeme, osim sa Webom, snimala je još sa Teddyjem Wilsonom, grupom The Ink Spots te čak i sa Bennyjem Goodmanom. Njeni najveći hitovi iz perioda sa Webbovim orkestrom uključuju pjesme “Sing Me A Swing Song”, “Oh, Yes, Take Another Guess”, “The Dipsy Doodle”, “If Dreams Come True”, “A-Tisket, A-Tasket” (pjesma na kojoj je djelomično zaslužna i za pisanje stihova), “F.D.R. Jones” i “Undecided”. Na početku karijere Ella se smatrala pop/swing pjevačicom kojoj su najbolje išle balade, dok su pjesme bržeg ritma smatrane njenim slabijim izvedbama. Iako je već tada imala predivan glas, još uvijek u svom pjevanju nije koristila improviziranje i scat.

Nakon Webbove smrti 1939. godine Ella postaje vođom njegovog orkestra, koji napušta 1942. kada započinje svoju solo karijeru. Krajem `40.-ih Ella je zasigurno bila najpoznatija jazz pjevačica sa publikom koja nije slušala jazz. Od 1946. godine počinje redovito surađivati sa Normanom Granzom koji joj je pomogao da se etablira kao jedna od američkih vodećih jazz pjevačica tog vremena. Granz tada postaje njen menadžer, a njihova suradnja nastavit će se i u slijedećih 40 godina. U to vrijeme je redovito nastupala i na Ganzovoj turneji pod nazivom “Jazz At The Philharmonic”. Za vrijeme tih turneja, nastupajući sa Dizzyjem Gillespiem i njegovim Big bendom, u svoj stil pjevanja uključila je i “bop”, te je polako počela sa improviziranjem i scatom. Od 1948. do 1952. godine bila je u braku je sa basistom Rayem Brownom, čiji joj je trio u to vrijeme služio kao pratnja na njezinim nastupima.

Nakon što se 1955. pojavila u filmu “Pete Kelly`s Blues” potpisuje za Granzovu etiketu Verve za koju od 1956. do 1964. godine snima “Great American Popular Song Book”, seriju albuma od kojih je svaki bio posvećen pjesmama pojedinih američkih kompozitora. Na tom projektu, koji se smatra jednim od njenih najreprezentativnijih ostvarenja Ella je otpjevala pjesme glazbenih velikana poput Colea Portera, Dukea Ellingtona, Irvinga Berlina, Georgea i Irae Gershwina, Harolda Arlena i dr. George Gershwin tada je izjavio da nije shvaćao koliko su njegove pjesme dobre dok ih Ella nije otpjevala.

Iz njenog Verve-perioda možemo još izdvojiti i albume “On the Sunny Side of the Street” na kojem je surađivala sa Count Basiem i “Ella at Duke`s Place” koji je snimila sa Dukeom Ellingtonom. Njenu sposobnost improvizacije, po kojoj je tada postala poznata, dobro opisuje i live snimka pjesme “Mack the Knife” koja je snimana na njenom koncertu u Berlinu. Naime, za vrijeme izvedbe pjesme Ella je zaboravila tekst, ali se brzo snašla i izmislila svoj za što je publika nagradila nezapamćenim ovacijama.

Početkom sedamdesetih, njen pokušaj da ostane u trendu snimajući pop hitove poput “Sunny” i “I Heard It Through the Grapevine” nije bio najuspješniji. Ponovno je spašava Granz, osnivanjem nove etikete Pablo, za koju Ella snima četiri “Ella Fitzgerald/Joe Pass Duets” albuma, koji se zasluženo smatraju klasicima jazz glazbe.

Početkom osamdesetih njena karijera doživljava osjetan pad uzrokovan godinama i bolešću. Problemi sa vidom i srcem uzrokovani dijabetesom prorjeđuju njene nastupe koji, iako rijetki, nisu izgubili njezin veseli swing stil. Ella se iz svijeta glazbe potpuno povlači 1994. godine kada su joj zbog problema sa dijabetesom obadvije noge amputirane ispod koljena. Dvije godine kasnije, točnije 15. lipnja 1996., u 79. godini života, Ella Fitzgerald umire, međutim i nakon njene smrti još uvijek izlaze nove snimke njezinih starih albuma i koncerata.

U svojoj šezdesetogodišnjoj karijeri Ella Fitzgerald je snimila više tisuća pjesama, dobila bezbroj nagrada od kojih kao najznačajnije možemo navesti Kennedy Center Award (za njen doprinos umjetnosti), trinaest Emmy nagrada, te počasne doktorate sveučilišta Dartmouth i Yale.

Diskografija:

Hallelujah
You’ll Have to
Rock It for Me
1939
Sings Christmas
Gold Collection ( Gold Collection)
Portrait Of Ella Fitzgerald ( Portrait Series)
1945-47
More Ella Fitzgerald-Priceless
Sings The Gershwin Songbook (Remastered 4 CD Set)
Ella Swings Easy
Ella Fitzgerald
Ella in London
Pure Ella
On The Air-Complete 1940 Broa (2 CD Set)
Classic Decade
Sing Song Swing
Let’s Get Together
1941-44
Ultimate Ella Fitzgerald ( Ultimate Divas)
Sings The Johnny Mercer Songbo (Digipak Verve Master Edition)
Vol. 5-(1935-39) ( L’art Vocal)
Wishes You A Swinging Xmas
The Best of Ella Fitzgerald & Louis Armstrong
That Old Black Magic ( 14 Tracks)
Early Years-Part 1
Early Years-Part 2
Priceless Jazz
Sings The Rodgers & Hart Song (Digitally Remastered Verve Master Edition)
Ella
Rhythm & Romance
Ella Fitzgerald’s Christmas
Love & Kisses
Priceless Jazz Collection
Rhythm And Romance
Sings Songs From Let No Man Write My Epitaph
1935-37
1940-41
Ella Fitzgerald 1939-1940
Ella Fitzgerald 1937-1938
Ella Fitzgerald 1938-1939
Bluella: Ella Fitzgerald Sings the Blues
Jazz After Dark-Great Songs
Celebrated
Sunshine Of Your Love (Feat. Flanagan/De La Rosa)
Revue Collection
With the Tommy Flanagan Trio
Best of the Song Books: The Collection
A-Tisket A-Tasket
Stairway to the Stars
One Side Of Me (2 CD Set)
Ticket A Tasket
Love Songs: Best of the Verve Song Books
Young Ella (Feat. Chick Webb & His Orch.)
Ella and Friends
Best of Ella Fitzgerald
The Best Is Yet to Come
Ella at Duke’s Place
Oh Lady Be Good!: Best Of Gers
Legendary
One Side of Me
Fabulous
First Lady of Jazz
Reflections 1936-1941
You’ll Have to Swing It
Together
Ella and Friends
With the Chick Webb Band (1935-1938)
It’s a Blue World
Live from the Roseland Ballroom New York 1940
Lady Time
Ella-Legendary Decca Recording ( 4 CD Set)
Roseland Dance City New York
Vol. 1 & 2-Sings Cole Porter (24k Gold Disc)
Sing Me A Swing Song (Feat. Chick Webb)
Dreams Come True
Newport Jazz Festival: Live at Carnegie Hall
Early Years: Parts I & II ( 4 CD Set)
Daydream: Best Of Duke Ellingt
Jazz ’round Midnight Again
Hallelujah!
My Happiness
Christmas with Ella Fitzgerald
Roseland Dance City
My Heart Belongs to Daddy
The Concert Years
Starlit Hour
Vol. 1-Live At Newport
Vol. 2-Live At Newport
The War Years
Best of the Song Books: Balla
Best of Ella Fitzgerald – First Lady of Song
Live at Newport, Vol. 2
Live at Newport
Lady Is a Tramp
Wishes You A Swingin’ Christma
Mack The Knife: Complete Ella
Ella Swings Brightly with Nelson
Ella Swings Gently with Nelson
Cryin’ Mood (1936-39)
First Lady Of Song (3 CD Set)
75th Birthday Celebration
Ella Swings Lightly
Essential-Great Songs
Forever Young
Ella with Her Savoy Eight
1950’s
Like Someone in Love
Returns To Berlin
Ella Abraca Jobim
Memories
Ella Sings, Chick Swings
The Intimate Ella
Ella a Nice
All That Jazz
Ella: Things Ain’t What They Used to Be (& You Better Believe It)
Live-Montreux ’77
Clap Hands, Here Comes Charlie!
Ella: Things Ain’t What They Used to Be (And You Better Believe It)
Duke Ellington Songbook
Fitzgerald and Pass…Again
Ella In Rome
Vol. 1-Harold Arlen Songbook
Vol. 2-Harold Arlen Songbook
Wishes You a Swinging Christmas
Vol. 2-Cole Porter Songbook
Vol. 2-Irving Berlin Songbook
Vol. 1-Irving Berlin Songbook
Vol. 1-Rodgers & Hart Songbook
Vol. 1-Cole Porter Songbook
The Sings the Cole Porter Songbook [Complete]
These Are the Blues
Sings the Johnny Mercer Songbook
Sings the Jerome Kern Songbook
Sings the Rodgers & Hart Songbook
Songbooks-Silver Collection
Vol. 2-Rodgers & Hart Songbook
Gershwin Songbook
At the Opera House
With Louis Armstrong
Ella and Louis
Perfect Match
Fine and Mellow
Dream Dancing
Easy Living
Compact Jazz: Ella Fitzgerald Live
A Classy Pair
Speak Love
Nice Work If You Can Get It
Billie Holiday and Ella Fitzgerald
Let’s Call the Whole Thing Off
Live: Digital 3 at Montreux
Montreux ’77
Again
At the Montreaux Festival
Ella and Oscar Peterson
Ella Fitzgerald Jams
Take Love Easy
Ella Loves Cole
Loves Cole
Sunshine of Your Love
Thirty by Ella
Misty Blue
Brighten the Corner
Whisper Not
Ella and Duke at the Cote D’azur
The Stockholm Concert, 1966
The World of Ella Fitzgerald
Sings the GG Allen Songbook
Ella in Hamburg
Ella Fitzgerald
Ella at Juan Les Pins
Early Ella
Hello Dolly
Ella Sings Broadway
Rhythm Is My Business…And Business Is Good!
Ella Returns to Berlin
Ella Fitzgerald in Hollywood
Sings the Harold Arlen Songbook
Sings the Harold Arlen Songbook, Vols. 1 And 2
Ella in Berlin
In Berlin
Ella Sings Songs from “Let No Man Write My Epitaph”
Ella Wishes You a Swinging Christmas
Mack the Knife: Ella in Berlin
Ella Sings Gershwin
Sings the George And Ira Gershwin Songbook, Vol. 6
Sings the Gershwin Songbook
Sings the George And Ira Gershwin Songbook
Sings the George And Ira Gershwin Songbook, Vol. 1
Sings the George And Ira Gershwin Songbook, Vol. 2
Sings the George And Ira Gershwin Songbook, Vol. 3
Sings the George And Ira Gershwin Songbook, Vol. 4
Sings the George And Ira Gershwin Songbook, Vol. 5
Sings the Irving Berlin Songbook
Sings the Irving Berlin Songbook, Vol. 2
The Best of Ella Fitzgerald
Ella in Rome: The Birthday Concert
The Best of Ella Fitzgerald, Vol. 2
Sweet Songs for Swingers
Lady Be Good!
Ella and Billie at Newport
Ella and Louis Again
Ella and Louis Again, Vol. 1
Duke Ellington Songbook, Vol. 2
Ella Fitzgerald at the Opera House
Ella Fitzgerald and Billie Holiday at Newport
Ella Fitzgerald and Jazz at the Philharmonic, 1957
Ella and Louis Together
Ella and Louis Again, Vol. 2
Get Happy
Hello, Love
Porgy and Bess
Sings the Rodgers and Hart Songbook, Vol. 2
Sings Gershwin Songs
Sings More Cole Porter
Sings Cole Porter
Sings the Cole Porter Songbook, Vol. 1
Sings the Cole Porter Songbook, Vol. 2
Sings the Duke Ellington Songbook, Vol. 2
Sings the Rodgers and Hart Songbook
One O’ Clock Jump
Ella Fitzgerald Live
A Tribute to Cole Porter
Ella and Basie
Ella and Louis
The Songbooks
Pete Kelly’s Blues
Sings the Duke Ellington Songbook, Vol. 1
Songs in a Mellow Mood
Sweet and Hot
Souvenir Album
Gershwin Songs
For Sentimental Reasons
Lullabies of Birdland
New York 1940
Invites You to Listen and Relax
Christmas With
Ella Fitzgerald Set
Ella Fitzgerald and Her Orchestra
Ella and Ray
Ella Fitzgerald
Ella Fitzgerald (Import-Ita Gold Collection/2 CD Set)
Montreux ’75
Miss Ella Fitzgerald and Mr. Nelson Riddle
1940-1941
1938-1939
1939-1940
1937-1938
Swingin’ NBC Radio 1940 Big Band Remotes
The Chick Webb Orchestra Directed by Ella Fitzgerald
Reflections 1936-41
Ella and Her Fellas
Jazz ’round Midnight