U potrazi za filmom

Nesretna znanstvena fantastika, osim što je nepravedno obilježena stigmom trivijalnog žanra, osuđena je na to da je se - što se filma tiče - povezuje jedino s bezglavom jurnjavom i megaeksplozijama, poludjelim specijalnim efektima koji su sami sebi svrhom, te plošnom glumom kao posljedicom loše razrade priče i manjkave karakterizacije. Sreća je u nesreći da nisu baš svi SF filmovi rađeni po formuli ne pretjerano inteligentnih blockbustera, čiji je jedini cilj u što kraćem roku pokupiti što više love, ne mareći za gledatelja kojem je potrebno više od šarenih svjetlucavih drangulija da se osjeća zadivljenim. Stoga evo nekoliko prijedloga novijih filmova (od kasnih devedesetih naovamo) koji postavljaju visoke standarde - kako za žanr znanstvene fantastike, tako i za film općenito.

Ne čačkaj mi gene!

Filmovi "Code 46" ("Propis 46", 2003.) i "Gattaca" (1997.) ubrajaju se u biopunk, podžanr cyberpunka, koji se bavi zloporabom biotehnologije i genetskom manipulacijom, često u svrhu društvene kontrole od strane totalitarnih vlada ili megakorporacija.

"Code 46" odvija se u multikulturalnom globaliziranom svijetu, u kojem se stanovništvo dijeli na one koji žive "unutra" (u gradovima, civilizaciji) i one koji žive "vani". Zbog štetnog utjecaja sunčevih zraka, stanovnici su u gradovima zamijenili noć za dan, dok je cjelokupno društvo strogo kontrolirano nizom propisa. Slijedom napretka u biotehnologiji i medicinskim istraživanjima, pjevanje ili strani jezici "uče" se uz pomoć virusa, sjećanja je moguće ukloniti i zamijeniti, a ljude je moguće klonirati. Jedan od najzanimljivijih elemenata filma je pigeon English kojim svi pričaju, a uključuje i natruhe španjolskog, mandarinskog, arapskog, francuskog, talijanskog i urdskog. Sve je to pozadina priče o susretu Williama (Tim Robbins), koji uz pomoć virusa empatije istražuje prijevare osiguravajućeg društva, i Marije (Samantha Morton), radnice u tvrtki "The Sphinx" u Šangaju, koja proizvodi putne dozvole. Njihov susret dovest će do kršenja Propisa 46, koji zabranjuje "genetski incestuoznu reprodukciju".

"Gattaca" je lijepo upakirana distopija smještena u blisku budućnost, koja se bavi genetskim inženjeringom u svrhu poboljšavanja ljudi (nova eugenika) i genetskom diskriminacijom. U svijetu u kojem roditelji naručuju dizajnirane bebe i gdje su savršeni isprogramirani ljudi građani prvoga reda, prirodno začeti i genetski manjkav Vincent (Ethan Hawke) nema nikakve šanse ostvariti svoj san – odlazak u svemir. No jednoga dana upoznaje Jeromea (Jude Law), čovjeka savršenog genetskog koda, koji je ostao paraliziran nakon nesreće te mu je potreban novac kako bi nastavio živjeti životom na koji je navikao. Vincent preuzima Jeromeov identitet i sve kreće nabolje, sve dok se u zgradi svemirske korporacije "Gattaca", u kojoj radi, ne dogodi ubojstvo. Uz Judea i Ethana, u odličnoj su glumačkoj ekipi još Uma Thurman i Gore Vidal.

Put putujem... kroz vrijeme putujem!

Uz bok najpoznatijim filmovima koji se bave putovanjem kroz vrijeme, poput "Vremenskog stroja" iz 1960., "Dvanaest majmuna" ili trilogije "Povratak u budućnost", s punim bi se pravom trebali nalaziti i filmovi "Donnie Darko" (2001.), "Primer" (2004.) i "Frequency" ("Prava frekvencija", 2000.).
"Donnie Darko" već je zapravo stekao kultni status i ne postoji film s kojim ga je uopće moguće uspoređivati. Ne, film nije o nekom superheroju, kako bi možda ime impliciralo, već o problematičnom ali natprosječno inteligentnom tinejdžeru po imenu Donnie Darko (Jake Gyllenhaal), koji hoda u snu, pije tablete i posjećuje psihijatra. Jedne mu se noći ukazuje osoba odjevena u kostim nakaradnog zeca, po imenu Frank, koji mu kaže da će za 28 dana, 6 sati, 42 minute i 12 sekundi doći do kraja svijeta.

Uslijedi misteriozan pad avionskog motora na Donniejevu kuću, točno na njegovu sobu (srećom - praznu, jer je Donnie odšetao u snu), a potom i novi "susreti" s freaky Frankom, koji ga potiče na vandalizam, a slijedom njegovih naputaka Donnie mijenja vremenski slijed događaja, zbog čega će na kraju doći do paradoksa predodređenosti. Ovaj se odličan film, osim vremenskim paradoksima, bavi i kritikom američkog obrazovnog sustava i konzervatizma, s posebnim sarkastičnim osvrtom na "liječenje" uobičajenih tinejdžerskih "boljki" lijekovima i posjetima psihijatrima te na američku pošast self-help gurua.

"Primer" je svojevrsni fenomen jer je bio snimljen s budžetom od bijednih 7.000 dolara, ali je poprilično impresionirao filmsku kritiku. Istina, neki mu predbacuju pretjeranu kompliciranost, no drugi ga upravo zato hvale – jer ne podcjenjuje gledatelja i pruža mu istinski izazov praćenja radnje. Film se također bavi vremenskim paradoksima, koji uslijede nakon što dva mlada znanstvenika – Aaron (Shane Carruth, ujedno scenarist i redatelj filma) i Abe (David Sullivan) – u slobodno vrijeme i sasvim slučajno, eksperimentirajući s gravitacijom, izume vremenski stroj u Aaronovoj garaži. Iz njihovih putovanja u prošlost (jer stroj ide samo u prošlost) proizlaze mnoge etičke i filozofske dileme, jer koriste stroj ne samo da bi se obogatili, nego i da bi promijenili vlastite živote i percepciju drugih ljudi o sebi, što onda, naravno, prouzrokuje mnoge neželjene posljedice.

U filmu "Frequency" nema pravog putovanja kroz vrijeme, no ipak dolazi do izravnog kontakta ljudi iz sadašnjosti s onima u prošlosti, i to putem radioaparata kojim njujorški policijski detektiv John Sullivan (James Caviezel) stupa u vezu sa svojim ocem, poginulim vatrogascem Frankom (Dennis Quaid). Otac je u 1969. godini, sin u 1999., a "spaja" ih neobična polarna svjetlost iznad New Yorka, koja omogućuje izravnu radiovezu. John upozori Franka na događaje u budućnosti i time mu spasi život, ali i pokrene niz vremenskih paradoksa, koje će otac i sin zajednički - ali svaki u svojoj sadašnjosti - pokušati ispraviti, istodobno rješavajući slučaj zloglasnog serijskog ubojice.

Glavno da je bizarno? Ne, glavno da ima priču!

Ponekad su neki filmovi zanimljivi ili cijenjeni zbog svoje bizarnosti, ali ipak je potrebna priča koja će tu bizarnost opravdati. Filmovi iz te kategorije – sa solidnom pričom i solidnom dozom bizarnosti – svakako su "eXistenZ" (1999.), "A Scanner Darkly" (s jednako bizarnim prijevodom - "Replikator", 2006.), i "Dark City" ("Grad tame", 1998.).

"eXistenZ" (da, baš tako se piše) film je Davida Cronenberga koji ima popriličan broj fanova, ali i sijaset bizarnosti, ponajviše vezanih uz bio-organske naprave poput igraćih konzola koje se uštekavaju izravno u tijelo ili pištolja napravljenih od životinjskih kostiju. Prateći zbunjenog Teda Pikula (Jude Law) i najpoznatiju dizajnericu virtualnih igara na svijetu (i istovremeno metu fanatika koji je žele ubiti) Allegru Geller (Jennifer Jason Leigh), kroz njezino novo ostvarenje – igru eXistenZ – upadamo u avanturu u kojoj je katkad teško razlučiti pravu stvarnost od one virtualne.

"A Scanner Darkly" jedna je od dobrih ekranizacija Philipa K. Dicka, toliko dobra da je kategorija filma sama za sebe. Bizarnost ovog filma ponajprije leži u načinu na koji je sniman: snimljen je kao igrani, a potom obrađen rotoskopskom animacijom, što je poprilično bacanje vremena i novca u vjetar, ali i iznimno efektan završni sloj "boje" na iznimnom filmskom uratku. Potom, tu je i priča koja prati tajnog agenta Boba Arctora (Keanu Reeves), čiji je zadatak infiltrirati se među raspačivače nove i vrlo moćne halucinogene droge, nazvane "supstanca D". Bobu, čiji identitet nije poznat nikome s njegova odjela, potom narede da slijedi sumnjivca, za kojega se ispostavi da je on sam, što dovodi do mnogih "kratkih spojeva" u Bobovoj glavi i krize identiteta (uvelike potpomognute uživanjem droge u vrijeme dok je na tajnom zadatku), oštećenja mozga i konačnog neočekivanog razrješenja slučaja.

"Dark City" je uistinu taman film jer se odvija u gradu u kojem nikad nema sunčevog svjetla, ali istovremeno izuzetno vizualno dojmljiv. John Murdoch (Rufus Sewell) budi se s potpunom amnezijom i shvaća da ga goni policija zbog niza brutalnih ubojstava, o kojima nema blagog pojma. Usto ga gone i čudna bića – Stranci – s još čudnijim moćima mijenjanja stvarnosti i ljudskih sjećanja. Probijajući se kroz noćnu moru od vlastitih sjećanja, John pokušava dokučiti zašto je u gradu uvijek mrak, zašto se iz njega nikako ne može izaći i koji se vrag zapravo događa. (Irena Rašeta, Plan B 4)