Ronilački skafander i leptir: Priča o zaključanom čovjeku

"Ej, zamisli, sad sam bio s Julianom Schnabelom, došao je na intervju u pidžami i legao nasred stola", rekao mi je frend novinar prošle godine u Cannesu. Sličan modus operandi imao je i prilikom davnog susreta sa mnom - došao je na intervju u šlafroku, sjeo na rub bazena i odgovarao na pitanja namačući noge. Tada sam mislila da se preserava, ali sad mi se čini da je ipak izvorni ekscentrik.
 
55-godišnji Schnabel prvenstveno je slikar, a potom i režiser. Nakon "Basquiata" i "Prije noći" ("Before Night Falls"), njegov treći film je "Ronilački skafander i leptir", jedno od najboljih ostvarenja godine.
 
Radi se o istinitoj priči o Jeanu-Dominiqueu Baubyju, uredniku francuskog magazina Elle, koji je u prosincu 1995. doživio moždani udar. Probudio se tri tjedna kasnije potpuno paraliziran. Za razliku od većine pacijenata s istom dijagnozom, dalje je mogao jedino - treptati lijevim okom, iz čega je, kako se pokazalo, izvukao apsolutni maksimum. I da, mogao je tim istim okom i plakati.

132 stranice treptaja

"Odlučio sam da se prestanem samosažalijevati. Osim oka, nisu mi ostali paralizirani još jedino moja mašta i sjećanje", ubrzo je konstatirao tada 42-godišnji Bauby, pa nije dozvolio da mu tzv. locked-in sindrom (sindrom zaključanosti u vlastitu tijelu) spusti moral. U glavi je osmislio knjigu o svemu što mu se dogodilo i tako je nastao jedinstveni bestseller "Ronilački skafander i leptir". Par godina kasnije Jean-Jacques Beineix snimio je o Baubyju dokumentarac "Locked-in Syndrome", a potom je i Schnabel zasukao rukave.

Koliko je trebalo vremena da se nekome izdiktira knjiga od 132 stranice, i to pomoću treptanja, sigurno se pitate. Bauby je imao relativno "jednostavan" sistem. Pomoćnica bi mu čitala slova poredana po učestalosti u francuskom jeziku, a on bi blinknuo kad bi izgovorila slovo na koje bi mislio. Isti proces ponovili bi za svako slovo, tako da su ubrzo imali riječ. Prva rečenica koju je izdiktirao bila je: "Želim umrijeti"...

Ispisala sam slova abecede, prvo samoglasnike, pa najučestalije suglasnike, pa sva ostala na papir i dala svome dečku: "Čitaj i kad trepnem zapiši slovo na kojem si stao". Trebalo mi je pet minuta da mu istreptam "Plan B". Pet minuta! Baubyju je trebalo 14 mjeseci.  Za potrebe knjige trepnuo je nekih 200.000 puta. Svaku je riječ u prosjeku rađao dvije minute, a knjiga počinje otprilike ovako: "Nikad nisam vidio toliko bijelih kuta u svojoj maloj sobi. Sestre, fizioterapeuti, neurolozi, stažisti, čak i šef odjela – cijela se bolnica okupila da me vidi..."
 
Glumac je spužva

Iako su ga producenti gnjavili da film o Baubyju snimi na engleskom, Schnabel nije popustio, uvjeren da se ta priča mora ispričati na materinjem jeziku glavnog junaka, ponajviše zbog bogatstva Baubyjevog literarnog izražaja. Schnabel je tada tek počeo učiti francuski, ali to ga nije pokolebalo.

Snimajući film svake četiri godine, on je sve prije nego tipičan režiser. Snima poput Speedy Gonzalesa, sa što manje ponavljanja, i ne boji se tzv. foršpilanja - točnog pokazivanja glumcu što da radi (to većina režisera prezire – preferiraju opis riječima). Mome kolegi s početka priče na tu je temu ispričao anegdotu koju vam moram prepričati: "Dobar glumac je poput spužve, što je najbolje pokazao Javier Bardem u 'Prije noći'.

Ja patim od klaustrofobije, ali ne i Bardem. Na snimanju sam izgradio ćeliju u kojoj on nije mogao stajati nego je morao sjediti. Rekao sam svojoj asistentici: 'Zatvori vrata, sjest ću ovdje do Bardema i nemoj mi dopustiti da izađem van sljedećih pet minuta, čak i ako počnem lupati po vratima'. Rekao sam svima: 'Ako netko otvori vrata, dobit će otkaz'. Zatvorili su vrata, ja sam se našao u tom malom prostoru, potpuno sam bio izvan sebe, lupao sam po vratima, gurao glavu između štoka i vrata i pošizio. Bardem mi je rekao: 'Čovječe, pa ti si sjajan glumac', na što sam mu odvratio: 'Nisam nikakav glumac, nego imam klaustrofobiju'. Izišao sam, on je naučio od mene što treba napraviti i savršeno je odglumio scenu isprve."

I život pod ključem vrijedan je življenja

Osim kao kubanski pjesnik Reinaldo Arenas u "Prije noći", Bardem je briljirao i u tematski sličnom, također istinitom filmu "Život je more", koji se Schnabelu nije svidio možda baš zato što se u njemu paralizirani Ramón Sampedro bori za svoje pravo na eutanaziju, dok Baubyjeva priča zorno ilustrira moć ljudskog uma da preživi čak i u nemogućim uvjetima, jer je i život pod ključem vrijedan življenja. Zato nije htio ponuditi Bardemu ulogu Baubyja, već je htio Johnnyja Deppa, koji je bio zauzet s "Piratima". Glavnu ulogu u konačnici je dobio Mathieu Amalric, čovjek s bala pod maskama iz "Marie Antoinette" i "francuska veza" iz Spielbergovog "Münchena". Uz "Leptira" su mu narasla krila, pa ćemo ga gledati i u novom Bondu, "Quantum of Solace", kao glavnog negativca. Baubyjevu suprugu tumači Emmanuelle Seigner, a u castu je i švedska glumačka manga Max von Sydow, neponovljiv u ulozi Baubyjevog senilnog oca.

Ako ste pomislili da je ova uloga za Amalrica bila piece of cake - kao, samo je ležao i treptao - varate se. U filmu se isprepleću stvarnost i Baubyjeve maštarije te sjećanja na život prije udara. Osim što je bio uspješan novinar, bio je i popriličan Casanova, a zbog ljubavnice je napustio ženu i troje djece. Schnabel se sa Januszom Kaminskim, inače omiljenim Spielbergovim snimateljem, često koristio subjektivnom naracijom, pa kroz blink-kadrove stječemo dojam o tome kako je bilo biti Bauby: "Ima toliko toga čime možeš prikratiti trenutke. Možeš odlutati kroz vrijeme i prostor, posjetiti ženu koju voliš, pomilovati joj uspavano lice, graditi dvorce u Španjolskoj, otkriti Atlantidu, ostvariti dječje snove...".

Le Scaphandre et le papillon

Bauby je umro 1997., deset dana nakon objave knjige koja je doživjela hvalospjeve. Zadnje što je vidio bio je strop bolnice u ribarskom seocetu Berck-sur-Mer, soba 119. Sada počiva na slavnom pariškom groblju Père-Lachaise.

Nakon čitanja njegove knjige ili gledanja ovog filma, čovjek ne može da se ne zamisli kako to stvarno izgleda – biti "zaključan". Vjerojatno ti dođe da vrištiš, ali ne možeš, pa ti dođe da te netko primi za ruku, ali to ne osjetiš, pa se poželiš ubiti, ali ne možeš, pa bi nekoga zamolio da te ubije, ali ne možeš ni to. STRAVA.
Bauby tvrdi da je to poput osjećaja zaglavljenosti u onom starinskom ronilačkom odijelu koje vas povezuje s brodom - dok stalni pritisak prisiljava vaše tijelo na nepokretnost, a vaš je um istovremeno slobodan poput leptira. (Originalni naslov knjige i filma glasi "Le Scaphandre et le papillon", pri čemu je "scaphandre" ronilačko odijelo. U engleskom prijevodu naslova upotrijebljen je termin "ronilačko zvono", što je zapravo slična stvar - izumljeno je krajem 16. stoljeća, imalo je otvoreno dno koje se spuštalo utezima okomito u vodu, omogućujući da zrak ostane zarobljen unutar stijenki zvona.)

Upravo je nevjerojatno kako je Bauby, zaglavljen u robusnom ronilačkom odijelu iz noćne more, uspio sastaviti duhovitu i optimističnu knjigu lišenu suvišne gorčine i samosažaljenja, koju je ostavio za sobom kao svjedočanstvo neizmjerne veličine ljudskog duha - i zato preporučam prvo čitanje, kako biste upoznali pravog Baubyja, a onda gledanje Schnabelove genijalne vizije priče. Jedino je zasad neizvjesno kada "Leptir" slijeće u Hrvatsku, ali budući da je osvojio nagradu za najbolju režiju u Cannesu i četiri nominacije za Oscara, to bi trebalo biti više-manje uskoro.
"Posjeduje li svemir ključeve mog ronilačkog odijela? Valutu koja je dovoljna jaka da njome ponovno kupim slobodu? Moramo nastaviti tražiti..." (Jasna Nanut, Plan B 6)