Kontrola
Godine 1979. nizozemski je fotograf, visoki i stidljivi Anton Corbijn, slijedio zvuk glazbe koji je dolazio s Otoka i ondje našao inspiraciju za fotografije kakve je želio raditi, fotografije umjetnika koji su živjeli i umirali za svoj posao. Godinu dana kasnije, 1980., u 23. je godini završio život čovjeka kojega je vrijeme učinilo legendom – Iana Curtisa, pjevača mračnih, drugačijih Joy Divisiona. Corbijn je ne jednom spomenuo da se od svih magnetskih zvukova pulsirajuće britanske scene tog vremena najglasnije čuo postpankerski rock zvuk macclesfieldskih momaka koji su se gitara primili nakon što su im kroz grad protutnjali Sex Pistolsi, još jedan bend čiji je rok djelovanja bio neusporedivo manji od roka trajanja. Zaposlivši se u New Musical Expressu, utjecajnom glazbenom časopisu koji egzistira već gotovo šezdeset godina, Corbijn je dobio priliku ovjekovječiti neke od hot!hot!hot! glazbenika trenutka.
Bilo je samo pitanje vremena kada će se ova dva umjetnika sresti. Dogodilo se to samo godinu dana prije Curtisovog samoubojstva: Corbijn je u nekoliko navrata ovjekovječio bend svojim karakterističnim crno-bijelim izrazom, koji nije bio samo obilježje njegova stila, nego i određeni simbol uspjeha benda. Joy Division za života nisu bili ni slavni ni bogati, a samo se na takve trošila boja u glazbenim magazinima.
Nakon Curtisove smrti preostali članovi Divisiona (primarno zvani Warsaw) oformili su novi bend, širokim masama prijemčljiviji New Order, no prošlost ih nije puštala na miru. Posthumno su snimili spot za pjesmu ‘Atmosphere’, a zadovoljstvo režiranja pripalo je upravo Antonu. U tom videouratku vidljivi su elementi koji se gotovo obavezno ponavljaju u njegovim minijaturama: crno-bijela, izrazito kontrastna slika, jaki religiozni simboli, kontemplativna priroda, najčešće pustinja, naizgled besciljno putovanje od točke A do beskonačnosti...
20 godina kasnije...
Corbijn je svjetski poznat i cijenjen fotograf, kućni redatelj spotova bendova U2, Depeche Mode, Front 242, Echo & the Bunnymen, radoznali eksperimentator s reputacijom koja mu je u konačnici donijela i ponudu koja se nikako ne odbija, premda je, po riječima producenta filma "Kontrola" Oriana Williamsa, Anton prvotno upravo to i učinio - odbio priliku da bude redateljem prvoga u povijesti dugometražnog igranog filma o Ianu Curtisu. No predomislio se, na sreću.
Regionalnoj premijeri filma "Kontrola" svjedočili smo protekle godine na sarajevskom filmskom festivalu, u Metalcu, na najvećem kino-platnu u ovom dijelu Europe. Fantastičnih 2.600 oduševljenih gledatelja na kraju je filma pozdravio dobar bokun ekipe; redatelj Corbijn, glavni glumac Sam Riley, sve popularnija Rumunjka Alexandra Maria Lara i dio velikog producentskog tima. Premda mu javni istupi nisu omiljen oblik komunikacije, Corbijn je ipak nahranio našu znatiželju neuobičajeno vrućeg sarajevskog popodneva, odgovarajući na ama baš svako postavljeno mu pitanje.
Ne odustajući ni milimetra od svog 'od glave do pete u crnom, pa i u čizmicama' izdanja, visoki je protestant, vikarov sin, otkrivao dio po dio cijele filmske priče, pokazujući ono što mi popularno zovemo 'britanskim humorom', ali zadržavajući dobru notu sjevernjačke, nizozemske hladnoće.
"Mislim da je ovo najmirniji film koji ste ikad pogledali o jednoj rock zvijezdi", sažeo je u jednu rečenicu svoju namjeru da u filmu demistificira preranu Curtisovu smrt i prikaže patnju mladog čovjeka koji si je u konačnici presudio u 23. godini, ne snalazeći se u agoniji koja ga je zadesila.
"Kontrola" nosi ime po pjesmi Joy Divisiona "She's Lost Control", ali i po nedostižnom psihičkom stanju kojem je težio Ian Curtis. Osjetljivi je mladić bio rastrgan između ljubavi prema dvije žene, supruzi Debbie i belgijskoj diplomatkinji, novinarki Annick, iznuren sve češćim epileptičnim napadajima i nuspojavama lijekova koje je gutao te zatečen količinom energije koju je gubio na svojim emotivno proživljenim nastupima, koji su nerijetko završavali u još jednom epileptičnom napadaju. U zoru upravo ugovorene mini američke turneje, nakon što je pogledao Herzogovog "Stroszeka", te slušajući Iggy Popov album "Idiot", Curtis se objesio u kuhinji svog doma.
Kći Nathalie, koja je tada imala godinu dana, ne sjeća ga se. Ostao joj je naramak crno-bijelih fotografija i snimki rijetkih nastupa te dva albuma: "Unknown Pleasures" i "Closer".
Sam Riley - utjelovljene prave rock zvijezde
Odlučivši se za europskoj kinematografiji karakterističan minimalizam, za intimu nauštrb spektaklu, ne silujući ikonografski Curtisov lik, ne 'kupujući' nas besramno hitovima Joy Divisiona - Corbijn je pogodio ravno 'u sridu'. Pomogla je i masna, gotovo opipljiva crno-bijela fotografija, kraljica Samantha Morton u glavnoj ženskoj ulozi i otkriće u liku debitanta Sama Rileyja, koji je imao težak zadatak utjeloviti Curtisa.
Glumica Samantha Morton pojavila se u spotu "Electrical Storm" U2, koji je Corbijn režirao, zacrtavši te 2002. da će kad-tad ponovo surađivati, a nepoznati Britanac, Sam Riley, došetao je na audiciju iz prodavaonice u Leedsu, u kojoj je preslagivao majice po policama. Odjeven gotovo identično stilu koji su "njegovali" i momci iz vremena Joy Divisiona, bez obzira koliko hladna otočka klima bila, uvijek su hodali lagano promrzli, pomalo stisnutih ramena, u tankim kišnim ogrtačima u svim nijansama crne, smeđe i sive, s neizostavnom cigaretom među prstima. "Kada sam ga vidio, znao sam da je to to, glumac bez ikakvog iskustva sa svježinom izvedbe kakvu sam htio, ali nisam baš vjerovao da ću je pronaći", otkrio je Corbijn.
Zbog jednostavnosti glazbe Joy Divisiona - sve brojeve koje čujemo u filmu odsvirali su glumci. Riley je, pored vlastite baritonske vokalne izvedbe, sate provodio pred ogledalom 'skidajući' karakteristični Curtisov ples. Danas mu toliko dobro ide da - vidjevši ga i uživo - neću pretjerati ako kažem da lijepi i talentirani mister Sam ima karizmu prave pravcate rock zvijezde!
"Kontrola" je nastala po motivima knjige "Touching From a Distance" udovice Deborah Curtis, ujedno i koproducentice filma. Kako sam upoznata s pretprodukcijom filma, jasno mi je da je dio scenarističke i redateljske 'smirenosti' izraza djelomično uvjetovan i upletenošću udovice Debbie, odnosno uvjetovanošću prikaza njezine uloge u Ianovom životu. Smirivanju priče pripomogao je i ego poznatog glazbenog producenta, vlasnika popularnog labela koji je prvi regrutirao Divisione - Factory Records, Tonyja Wilsona, koji je, na nesreću, prerano preminuo samo koji dan pred sarajevsku premijeru.
Ianova ljubav Annick (velika ljubiteljica glazbe, prva organizirala koncert Front 242-a u Belgiji), u cijeloj je priči oduvijek željela ostati po strani, tvrdeći da je glazba važnija od nečijeg privatnog života. Jedino su oni koji se nikada ni oko čega nisu složili - članovi New Ordera - stopostotno odobrili Corbijnov film.
(Inesa Antić, Plan B 1)