Mjesec, na latinskom - luna, Zemljin je satelit čija prosječna udaljenost od Zemlje iznosi 384.400 kilometara. To ga čini najbližim nebeskim tijelom našem planetu, a svjetlost s njega na Zemlju stiže za 1,25 sekunda. Zbog stalnog mijenjanja položaja prema Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze (pun, mladi ili mlađak, te dvije četvrtine, zvane prva i zadnje četvrt). Te se faze uzastopno ponavljaju, a vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između jednog mlađaka do drugog zovemo sinodičkim mjesecom.

Mjesec je sa Zemlje

Neka vas ove brojke ne obeshrabre od daljnjeg čitanja teksta; one su tu samo kao osnovni podaci. Činjenica je da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijarda godina, koji milijunčić godina više ili manje, što je podatak koji je tek prije nekoliko godina potvrđen nakon detaljnih analiza materijala koje su NASA-ine ekspedicije donijele s Mjeseca. Inače, o starosti Mjeseca bilo je dosta nagađanja, kao i o njegovom porijeklu, a budući da se po pitanju starosti došlo do suglasja, isto je postignuto i po pitanju porijekla. Tako je ustanovljeno da je Mjesec porijeklom sa Zemlje!

Naime, prije tih famoznih 4,5 milijarda godina, dok je Zemlja bila u svom ranom stadiju nastanka, u nju je udarilo drugo nebesko tijelo, i to - prema zadnjim istraživanjima - veličine Marsa. Sudar je uzrokovao da se dio tadašnje Zemlje, koja još uvijek nije bila kruta, odlomi. Odlomljeni komad ostao je zarobljen Zemljinom gravitacijom, a hlađenjem su se oba tijela počela pretvarati u ovo što su danas. Da je Mjesec zaista zemaljskog porijekla potvrđuju i istraživanja njegovih stijena i kamenja, koje su donijeli astronauti u misijama Apolla, a koja su potvrdila da je geološki sastav Mjeseca sličan Zemljinom.

Tamna strana Mjeseca

Zašto je onda Zemlja danas puna života, a Mjesec mrtvo i sivo tijelo na nebu? Razlog je jednostavan – sam Mjesec nema dovoljno jaku gravitaciju da stvori i zadrži atmosferu. Samim tim nema ni prirodni štit od udara meteora i meteorita, pa mu je površina izbrazdana i puna kratera. Mjesec je takav s obje strane, one svijetle i one tamne.

Tamna strana Mjeseca pojam je koji iznenađujuće velik broj ljudi veže isključivo uz ime albuma legendarne grupe Pink Floyd. Međutim, radi se o tome da su plimne sile Zemlje s vremenom toliko usporile Mjesec da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. Prevedeno na jednostavniji jezik - Mjesec se oko svoje osi okrene samo jednom u toku okretanja oko Zemlje, pa se zato sa Zemlje može vidjeti samo jedna, takozvana svijetla strana Mjeseca. Ona druga, nama nevidljiva i zvana tamna (premda ona zapravo nije tamna u smislu da ondje nikada nema svjetlosti; a s vremenom je usvojen i bolji izraz - dalja strana Mjeseca ili far side of the Moon), ostala je tajna do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća. Tada je sovjetska sonda obišla Mjesec i napravila prve fotografije tamne strane.

Utrka na Mjesec

Ta je ruska misija bila velik uspjeh njihovog svemirskog programa i još jedna u nizu pljuski "velikoj" Americi. Događalo se to u razdoblju hladnog rata, kada je upravo svemirska utrka bila jedan od načina da se pokaže koji je sustav bolji – "prljavi" kapitalizam ili "nedemokratski" komunizam. A ta je svemirska utrka bila nevjerojatno zanimljiva. Počela je odmah nakon 2. svjetskog rata, kada su Rusi pronašli i zaplijenili njemačke V2 rakete, koje je konstruirao Wernher von Braun, koji je sa svojom ekipom znanstvenika i inženjera prebjegao u Ameriku. Rusi su se bacili na usavršavanje raketa, a Amerikanci, u svom tipičnom egoizmu, potpuno su ignorirali von Brauna. A onda je došao 4. listopada 1957. i Rusi su u svemir poslali Sputnik 1, a kasnije i Sputnik 2. U panici od sovjetske dominacije, u listopadu 1958. Eisenhower je naredio spajanje tri aeronautičke kompanije u National Aeronautics and Space Administration, u narodu poznatiju kao NASA.

No dok se NASA tek uspostavljala i pompozno najavljivala plan slanja ljudi u svemir, sovjetska Luna 1 bila je prva letjelica koja je prošla pored Mjeseca. Amerikanci odgovaraju Pioneerom 4 i uzvraćaju udarac Rusima predstavljanjem grupe "Mercury seven" ili sedmorice astronauta izabranih da budu prvi ljudi u svemiru, te objelodanjuju prve fotografije Zemlje iz svemira. Sovjeti zatim u svemir pobjednički šalju Lunu 3, letjelicu koja je obišla Mjesec i snimila njegovu tamnu ili dalju stranu. Premda su fotografije bile izuzetno loše rezolucije i kvalitete, dale su niz novih informacija, pa je Sovjetska akademija znanosti čak izdala i prvi atlas tamne strane Mjeseca. Uslijedilo je spuštanje letjelica na površinu Mjeseca. Nije to bilo klasično spuštanje, jer tada još nije bio razvijen sustav spuštanja letjelica na površinu drugih planeta i satelita, već su Sovjeti jednostavno programirali letjelicu da se sruši na Mjesečevu površinu. Nakon toga sovjetska dominacija u svemirskoj utrci kulminirala je slanjem prvoga čovjeka u svemir. Bio je to Jurij Gagarin.

Mali korak za čovjeka

Rečenica "Vjerujem da bi se ova nacija trebala posvetiti cilju da do kraja ovog desetljeća čovjek sleti na Mjesec i sigurno se vrati na Zemlju", koju je izrekao John F. Kennedy 25. svibnja 1961., označila je službeni početak trke za slanjem čovjeka na Mjesec. Nakon niza pripremnih misija, 16. srpnja 1969., s Cape Kennedyja (preimenovani Caneveral u čast ubijenog predsjednika Kennedyja) lansiran je Apollo 11 na svoju povijesnu misiju. Četiri dana kasnije riječi "The Eagle has landed" označile su da je lunarni modul Orao pod pilotskom palicom Neila Armstronga dotakao Mjesečevu površinu.

U 22 sata, 56 minuta i 15 sekundi Armstrong je napravio povijesni korak, uz istu takvu rečenicu "Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo". Drugi član posade, Edwin Aldrin pridružio mu se u šetnji Mjesecom, malom slavlju, a kasnije i u skupljanju uzoraka. Astronauti su na površini Mjeseca proveli ukupno 21 sat i 36 minuta, a tri dana kasnije sigurno su se vratili na Zemlju.

Strka oko istraživanja i osvajanja Mjeseca trajala je još nekoliko godina, do sredine sedamdesetih. Od 1959. godine, kad je Luna 1 prvi put obišla Mjesec, pa do 1976. godine, kada je Luna 24 donijela zadnji Mjesečev uzorak na Zemlju, u čak 65 navrata čovjekove su letjelice, s posadom ili bez nje, dolazile do Mjeseca. Ta brojka uključuje 18 kontroliranih slijetanja na Mjesec, te devet slučajeva u kojima su letjelice proputovale do Mjeseca i nazad do Zemlje, donoseći uzorke s Mjeseca.
Nakon toga slijedilo je razdoblje u kojem Mjesec nije bio odviše zanimljiv. Tek je 1990. godine japanska letjelica Hiten došla do Mjeseca, ali se Hagormo, sonda koju je letjelica nosila i ispustila u orbitu Mjeseca - nije aktivirala, čime je misija označena neuspješnom.

Četiri godine kasnije, Amerika je poslala robotsku letjelicu Clementine na Mjesec, koja je napravila topografsku mapu satelita i prve multispektralne fotografije. Ponovo četiri godine kasnije, do Mjeseca stiže Lunar Prospector, koji neutronskim spektrometrom utvrđuje prisutnost vodika na polovima Mjeseca, za koji se vjeruje da je posljedica prisustva leda. U studenome 2004. godine do Mjeseca stiže europska letjelica Smart 1, koja ga je gotovo godinu dana mapirala, što je prvi korak u odluci o mjestu buduće Mjesečeve baze.

Baza na Mjesecu

A upravo je 2004. godine došlo do nove eksplozije planova za odlazak na Mjesec, ovaj put na duže vrijeme. Naime, započela je utrka za izgradnju ljudske baze na Mjesecu! Tako je 14. siječnja 2004. godine George W. Bush poručio NASA-i da do 2020. godine želi da se Amerika vrati na Mjesec te da se na jednom od polova izradi i ljudska baza, kao prvi korak u ljudskoj misiji na Mars. Busheva ideja nije se pojavila kao njegova trenutna inspiracija ili kao zrela misao do koje je došao slušajući svoje savjetnike, uvidjevši prednosti istraživanja svemira nad haračenjem u Iraku; Busheva ideja pojavila se kao rezultat nove "crvene" prijetnje. Naime, u posljednjih nekoliko godina Kina se profilirala kao svemirska velesila broj tri, pa je 2003. godine, kao treća zemlja na svijetu, poslala čovjeka u svemir, a zatim je to isto ponovila i 2005. godine. U svemirskom programu Kina je vidjela idealan način na koji će naciji ugraditi novu ljubav prema znanosti i tehnologiji, ali i novo pokretanje kineskog gospodarstva.

Naime, Kinezi planiraju poslati čovjeka na Mjesec do 2017. godine, kako bi istražili mogućnost dobivanja goriva sa Zemljinog satelita. Namjeravaju na Mjesecu izmjeriti količine helija 3, elementa koji je izvor energije koji ne zagađuje okoliš. Ako se pokaže da su proizvodnja i transport helija s Mjeseca gospodarski isplativi, kao što neki vodeći svemirski znanstvenici u Americi i Europi tvrde, Kina planira do 2025. godine postaviti i ljudsku bazu na Mjesecu. Ovako ambiciozan plan naveo je Busha na razmišljanje, pa je naredio NASA-i da se pripremi za povratak na Mjesec.

Orion umjesto shuttlea

Prvotna ideja bila je samo naizgled jednostavna: do 2018. godine Lockheed Martin izgradit će novu letjelicu, zvanu Orion, koja će biti kombinacija shuttlea i dijelova gotovo zaboravljene rakete Apollo. Ta će letjelica Amerikance odvesti na Mjesec, gdje će oni početi graditi svoju bazu. Pri tome su stručnjaci NASA-e odjednom dobili zeleno svjetlo za sve planove koje su godinama predstavljali oni sami ili neki svemirski entuzijasti, a koji su redovno padali u vodu zbog neslaganja predsjedničkih savjetnika ili nekih drugih visokopozicioniranih "stručnjaka", nalik na sve one civilne i vojne tipove koji u američkim filmovima redovito kompliciraju stvari, a onda na kraju jedan junak (Bruce Willis naš je favorit!) sam spašava stvar.

Tako su odjednom postali aktualni polovi Mjeseca kao mjesto na kojem će se baza smjestiti: ondje je jača Sunčeva svjetlost, stoga će baza tamo imati više energije, a i prisutnost leda koji skriva vodu pa i kisik (čak 43 posto Mjesečeve kore čini kisik), te dokazana prisutnost vodika mnogo će značiti za funkcioniranje ljudske baze. Plan sadrži i dijelove plana Mars Express Roberta Zubrina, koji predviđa da astronauti sa sobom ponesu što manje stvari, a što više koriste prirodne resurse Mjeseca. U početku će baza na Mjesecu imati četiri stanovnika, koji će se mijenjati svakih šest mjeseci. Do 2024. godine tako bi ljudska prisutnost na Mjesecu moglo postati stalna.
Pripreme su već počele – spomenuli smo da je počeo rad na Orionu, a NASA će krajem 2008. godine lansirati letjelicu Lunar Reconnaissance Orbiter, s ciljem izrade mape Mjeseca visoke rezolucije, potrage za prikladnim lokacijama za spuštanje na Mjesec, kao i istraživanje prikladnosti dosad predloženih lokacija (dvije lokacije na Južnom i jedna na Sjevernom polu), a ujedno će tražiti led i ostale potrebne resurse.

Opasna konkurencija

Još je jedna misija planirana za sljedeću godinu. NASA će poslati sondu težine dvije tone koja treba udariti u Mjesec, što će stvoriti krater dubok oko pet metara i raspršit će oko 100 tona Mjesečevog materijala koji će skupiti i analizirati Lunar Reconnaissance Orbiter. Cilj misije je utvrditi nalazi li se zaista voda na polu i može li se koristiti za dobivanje kisika.

Međutim, Amerikanci će u svom planu osvajanja Mjeseca imati kao nikad jaku konkurenciju. Osim Kine, na mapi zemalja zainteresiranih za istraživanje i osvajanje Mjeseca pojavio se i Japan, koji planira misiju Selene (lansiranje je predviđeno za sredinu kolovoza, ali je otkazano zbog greške na letjelici, pa će biti pomaknuto za nekoliko tjedana) te Indija, koja namjerava u veljači sljedeće godine poslati prvu letjelicu na Mjesec, a za koju godinu i rover, a do 2030. i čovjeka!

Naravno, ne spavaju ni Rusi ni Europljani. Rusija je najavila da će probuditi odavno zamrznuti projekt Luna-Glob, koji predviđa slanje robotskih letjelica, zatim rovera i na kraju čovjeka na Mjesec. Zajedno s Rusijom u igru se uključila i Europa, pa je nedavno Njemačka najavila da će do 2013. godine poslati misiju bez ljudske posade na Mjesec, a i Europska svemirska agencija planira isto – najprije slati letjelice i sonde, zatim rovere, a u razdoblju od 2020. do 2025. godine i čovjeka.

Čemu sve to?

Ovakva gungula oko odlaska na Mjesec nije se događala ni za vrijeme hladnog rata, kad je velik dio proračuna Amerike i Sovjetskog Saveza bio na to usmjeren. Jasno, postavlja se pitanje - čemu sve to, čemu takva strka oko odlaska na Mjesec, na kojem je čovjek uostalom već bio!? Odgovor je jednostavan: razlog je novac.
Naime, Mjesec je prebogat izotopom koji se zove helij 3, vrlo rijetkim na Zemlji, a koji bi se mogao koristiti za proizvodnju "prave" nuklearne fuzije. Koliki je potencijal tog izotopa govore jednostavne brojke: na Mjesecu ga ima u milijunima tona, a samo 25 tona helija 3 moglo bi zadovoljiti energetske potrebe Amerike i Europe za nekoliko godina! Helij 3 idealan je za buduće elektrane na nuklearnu fuziju, jer nema radioaktivnog otpada, a reakcija fuzije dvaju atoma helija 3 vrlo je efikasna.

Sam helij 3 nalazi se u vanjskim slojevima Sunca, koje ga izbacuje po cijelom Sunčevom sustavu. Budući da Zemlja ima svoj štit, atmosferu, od nje se odbija. Mjesec pak tog štita nema, pa se na njemu helij 3 akumulira. Stoga je jasno zašto odjednom tolike nacije žele ići na Mjesec. Ona država koja uspije sagraditi bazu koja je ujedno rudnik helija 3 te taj izotop prenijeti na Zemlju, riješit će svoje energetske potrebe za cijeli niz godina, a energiju će moći prodavati i ostalima. Rusija tako ne skriva da je helij 3 razlog zbog kojega ide na Mjesec, te optimistično najavljuje da će do 2020. godine gore imati i rudnik te početi s isporukom na Zemlju.

Osim helija 3, na Mjesecu ima čitav niz geološki zanimljivih resursa, a sama kolonizacija Mjeseca nudi brojne mogućnosti. Jedna je i svemirski turizam, zamisao u kojoj prednjače Japanci. Japanska svemirska agencija JAXA tako planira do 2030. godine sagraditi naselje na Mjesecu, a japanski građevinski gigant Shimuzu javno je objavio da 2020. godine planira otvoriti orbitalni hotel na visini od 450 kilometara iznad zemlje, sa 60 soba, uz spektakularan pogled na Zemlju, kao prvi korak prema hotelu na Mjesecu. Sve je to zagrijavanje za najambiciozniji projekt čovječanstva – teraformiranje Mjeseca! Ali o tom-potom...

Svi ti planovi odlično zvuče ako ih se čita uz kavu, opušteno. Međutim, stvarnost je drukčija i puna problema. Japanci zaostaju u lansiranjima, s Kinezima i Indijcima se ne zna na čemu su jer svoje planove kriju kao zmija noge, Europa i Rusija svoje misije tek pripremaju, a Amerikanci šapuću da Orion baš i neće biti završen prema planu te da je ljudska misija na Mjesec do 2020. godine preambiciozan projekt.

PlanB na Mjesecu

A što možemo očekivati u Hrvatskoj po pitanju osvajanje Mjeseca? Ništa posebno u ovom trenutku, osim uživanja u njegovu promatranju iz naših zvjezdarnica ili kroz teleskope pojedinaca entuzijasta. Promatranje ne isključuje otkriće; nedavno su tako braća Stefan i Aleksandar Cikota otkrili rijedak asteroid iz skupine takozvanih Marsovih trojanaca. A jeste li znali da je jedan od kratera na Mjesecu nazvan i prema našem Ruđeru Boškoviću?

Stavimo li samo malo Mjesec na stranu i posvetimo se cjelokupnom svemiru i svemirskim pojavama, jasno je da postoji mnogo korisnog potencijala. Istina, teško da ćemo sami kopati helij 3 na Mjesecu, ali možemo sasvim dobro iskoristiti priču oko NLO-a na Pagu za znanstvenofantastični turizam. Osim toga, inicijative kao što su izuzetno pohvalno ovogodišnje Dalmatinsko svemirsko ljeto mogle bi prerasti u godišnji događaj koji bi privukao i strane posjetitelje i predavače. Prilika ima, samo ih treba iskoristiti.

A što se pak nâs u PlanuB tiče, mogli bismo najaviti - ako se svi ovi ambiciozni planovi ispune - da bismo do 2050. godine i mi mogli imati redakciju na Mjesecu.

A čiji je Mjesec?

Nešto stariji internauti možda se sjećaju da je prije nekoliko godina kružila priča o nekom tipu iz Amerike koji putem Interneta prima narudžbe za parcele na Mjesecu. Riječ je o potpunoj nebulozi koju je - pogađate - smislio jedan Amerikanac. Naime, međudržavni sporazum pod patronatom Ujedinjenih naroda, a koji se zove Outer Space Treaty, zabranjuje državama i pojedincima pravo na posjedovanje nebeskih tijela, kakav je i Mjesec. To ipak nije bilo preprekom hohštapleru pod imenom Dennis M. Hope, pa je prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u gruntovnici San Francisca. Budući da tijekom osam godina, koliki je rok za žalbe na upise u gruntovnicu, nitko nije osporio njegov upis, Hope je otvorio Lunar Legal Embassy, tvrtku koja je sama sebi odobrila pravo prodaje parcela na Mjesecu. Činjenica da nitko - ni Amerika ni UN - to ne priznaje, dotičnog Hopea, čini se, ne zanima.

Slično je i s još jednim Amerikancem, izvjesnim GWB (to su mu inicijali). I on je, kao i Hope, do svog ureda došao na prijevaru, a nedavno je predstavio National Space Policy ili novu američku svemirsku politiku. Na temelju nje, GWB namjerava onemogućiti pristup svemiru svima onima za koje smatra da ugrožavaju interese SAD-a, bez obzira na Outer Space sporazum. Sreća u nesreći, mandat mu uskoro istječe. (Dražen Jurman, Plan B 1)