Igraća konzola koju nisu voljeli

Bilo je to vrijeme najžešće borbe na tržištu igraćim konzolama, kad je bitka između vodećih imena - Nintenda, Sonyja i Microsofta - tek započinjala, pa je vijest o malenoj kompanijici s Floride, koja je objavila da planira izravno konkurirati trojici najvećih giganta, u medijima odjeknula poput bombe. Konzola, znakovito i ironično nazvana Phantom, predstavljana je kao nešto posve drugačije, novo i groundbreaking - hardverski je više sličila high-end igraćem PC računalu, a softverski trebala biti zasnovana na custom operacijskom sustavu napisanom oko Windows XP-e jezgre.

Za razliku od konkurencije, Phantom po specifikacijama nije imao nikakav optički pogon ni utor za memorijske kartice ili cartridge - bio je od početka zamišljen kao konzola za broadband age, a ključni dio Infiniumove prodajne strategije i najzanimljiviji dio samog sustava trebao je biti sustav online kupovine i distribucije igara i multimedijskih sadržaja, koji bi se potom pohranjivali na ugrađeni tvrdi disk. Sam hardver i licenca za Windows XP-e bi, da nije bilo ovog detalja, cijenu konzole učinili gotovo jednako skupom ekvivalentnom "punokrvnom" PC-u, no zahvaljujući modelu izravne kontrole i distribucije sadržaja za Phantom, Infinium bi si mogao dopustiti inicijalni gubitak na hardveru (prodavati konzole ispod cijene), a potom vrlo brzo nadoknaditi i premašiti gubitak online prodajom igara.

Teorije zavjere

Tek iz današnje perspektive, nakon Microsoftovog Xboxa i Xbox Livea, Sonyjevog PlayStation Networka te Valveovog Steama - jasno je koliko je ideja Phantoma zapravo bila ispred svog vremena. Tada, prije samo pet godina, sve je skupa zvučalo bizarno i previše drukčije da bi uspjelo i previše dobro da bi bilo istinito. Već početkom 2003. godine, u krugovima upućenijih analitičara gaming industrije i hardcore gamera počele su se dizati zastavice upozorenja.

Dok se s jedne strane viralno širio hype o novoj konzoli koja će biti hit godine, ako ne i desetljeća, s druge se strane polako ali neumoljivo širila glasina da su Infinium i Phantom tek još jedan PR stunt, ako ne i vrlo razrađena prijevara osmišljena da na brz i čist način izvuče što više novca iz nadobudnih investitora. Kao što to uvijek biva, rogobornici su ubrzo dobili epitet "teoretičara zavjere", a priče o prijevari brzo su pometene pod tepih. Do ožujka, kad je konzola prema Infiniumovim obećanjima inicijalno trebala biti službeno predstavljena, a izuzev nekoliko računalno generiranih slika i par intervjua javnost nije dobila ništa, stav medija već se polako počeo mijenjati.

Širenje magle

Pet mjeseci kasnije, u kolovozu 2003., premda je Phantom još uvijek bio samo utvara iz mašte, a Infinium je već bio prikupio čak 25 milijuna dolara investicija, David Frederick, Infiniumov direktor marketinga, počeo je raditi "turneje" po vodećim svjetskim tiskovinama te u detalje opisivati specifikacije konzole i online distribucijskog sustava. Jedna od ključnih, ponavljanih fraza bila je "it's WebTV, but for gaming", a ime konzole prošireno je u Phantom Game Reciever. Budući da je prosječnom američkom korisniku koncept set-top-boxova, internetske i kabelske televizije te uređaja poput TiVO-a bio vrlo dobro poznat (bilo je to doba eksplozije takvih usluga), Infinium je opet uspio zadojiti javnost obećanjima o jednostavnosti uporabe, niskim cijenama i zabavi za cijelu obitelj. Barem nakratko...

Već sljedeći mjesec, Steve Lynch, autor jednog od većih i poznatijih hardverskih e-zineova, HardOCP-a (www.hardocp.com), objavio je vjerojatno najpogubniji članak u povijesti Infinium Labsa. Članak je započinjao relativno mlakim nabrajanjem neispunjenih Infiniumovih obećanja i specifikacija fiktivne konzole te isticanjem da od svega toga nitko još uvijek nije vidio apsolutno ništa do računalno generiranih ilustracija i rekla-kazala svjedočenja o stvarnim prototipovima, negdje tamo u dubinama Infinium Labsovih ureda. Ako nije do tada, nakon tog uvoda Phantom je zasigurno svim čitateljima zvučao poput... pa... Fantoma, ili u najmanju ruku rijetko viđenog Snježnog čovjeka.

A onda je, na narednim stranicama članka tek uslijedila prava paljba. Lynch se, naime, potrudio s Robertsovog osobnog sitea i iz drugih izvora izvući povijest Infiniumovog osnivača i generalnog direktora, a ona baš i nije zvučala sjajno.

Razbijene iluzije

Ispostavilo se, naime, da je Timothy M. Roberts bio daleko od nevinog, uspješnog startup vizionara kakvim se predstavljao. U osam je godina Roberts prema vlastitom CV-u radio u čak osam startup kompanija, svaki put kao generalni direktor ili manager, međutim većina je njih bankrotirala, a neke čak i vrlo spektakularno - WorldCom je, primjerice, 2002. objavio bankrot nakon gubitka od čak 107 milijardi dolara! Za kompanije koje nisu bankrotirale nakon nekoliko se telefonskih poziva pak ispostavilo da su očigledno "virtualne" tvrtke, osmišljene isključivo kao investicijski mamci.

Pravi je užas, međutim, uslijedio kada su Lynch i društvo s HardOCP-a poslali fotografa da snimi navodno sjedište Infinium Labsa na Longboat Keyu u Floridi. Na adresi se, naime, nalazio tek omanji shopping centar u kojemu - pogađate - uredima Infiniuma nije bilo ni traga. Povodeći se za novinarskom maksimom da uvijek treba saslušati obje strane, Lynch je nazvao Robertsa telefonom, prepričao mu sva dotadašnja saznanja i sumnje te tražio objašnjenje, na što je ovaj (u naletu PR idiotizma kakvoga se ne bi posramili ni neki domaći političari i javne figure) izjavio da se "u ovom poslu postaje dobar jedino ako pokušaš s više kompanija" te da se u "igri s visokim rizikom ne pobjeđuje baš svaki put".

Usput je u mailu kojim je prethodno komunicirao s redakcijom HardOCP-a, kao kontakt Infinium Labsa naveo posve drugačiju adresu od one pod kojom je kompanija bila registrirana. Pozivom na recepciju zgrade na čijem se 8. katu sjedište navodno nalazilo, Lynch je - očekivano - doznao da je čitav kat prazan.

Kao da sâm članak i nesmotrene izjave nisu bili dovoljni, Infinium je u veljači 2004. HardOCP-u zaprijetio tužbom i tražio da se inkriminirani tekst skine s weba. Kyle Bennett, vlasnik sitea, ne da to nije učinio, nego je dignuo vlastitu parnicu koja je nakon dosta medijske buke, muljanja procedurom s Infiniumove strane i seljenja iz nadležnosti jednog suda na drugi, sredinom rujna rezultirala zahtjevom suda da Roberts i njegova kompanija do kraja mjeseca dostave sudu na uvid svoju financijsku dokumentaciju, među kojom i Robertsove osobne porezne prijave. Sud tražene dokumente nikad nije dočekao, a parnica je završena Pirovom pobjedom: HardOCP je dobio 50.000 američkih dolara odštete, ali je njihov izdavač, KB Networks, za sudske troškove ukupno isplatio čak 200.000 dolara.

Mladi Feniks

Roberts je napustio kompaniju sredinom 2005., odnijevši sa sobom dionice u vrijednosti od nekoliko milijuna dolara, a na njegovo je mjesto konačno sjeo netko legitiman - Kevin Bachus, poznat kao jedan od glavnih managera na razvoju Xboxa, među ostalim i gotovo samostalno odgovoran za pregovore s mnogim softverskim kućama koje su popratile premijeru Microsoftove konzole svojim naslovima. Bachus je, međutim, nakon samo tri i pol mjeseca, kad je shvatio o čemu se radi, dao petama vjetra.

U međuvremenu, u svibnju 2006., Roberts se našao usred još jedne zakonske afere: SEC, američki pandan našoj HANFA-i, optužio ga je za "pumpanje" vrijednosti Infiniumovih dionica 2004. Roberts se - vjerovali ili ne - nakon toga još jednom vratio na "mjesto zločina", ovaj put kao šef nadzornog odbora, no otišao je već sljedeće godine, shvativši valjda da se iz izmrcvarene kompanije više nema što izmusti.

Iako bi svatko u ovom trenutku zaključio da je previše ipak previše, Infinium nakon svega nije konačno propao, već se poput mitskog Feniksa reinkarnirao iz vlastitog pepela. Ime mu je promijenjeno u Phantom Entertainment (www.phantom.net), na čelu kompanije sada je Greg Koler, nekadašnji Infiniumov konzultant i jedan od - čini se - nevinih sudionika čitave sage, a sramota od konzole (jednako mitska kao Feniks) izbrisana je s dnevnog reda.

Phantom Entertainment sada radi na Lapboardu, bežičnoj tipkovnici i podlozi za miša zamišljenoj za držanje na koljenima (te time pogodnoj za multimedijska i igraća računala) te modifikaciji izvornog Phantom Game Service sustava, distribucije igara preko interneta. Začudo, investitora i dalje ima, a nadaleko poznat proizvođač skupih igraćih PC konfiguracija Alienware već je naručio prvu pošiljku Lapboardova. (Ante Vukorepa, Plan B 3)