Automobili su mnoge tehnološke komponente crpili iz dva osnovna izvora: utrka i zrakoplova. Potonji su postali resursom čitavog seta implementiranih tehnologija današnjice i budućnosti. Naročito vojni zrakoplovi, koji su morali ispuniti mnogo veće zahtjeve nego civilni. Je li situacija još uvijek ista? Donekle jest. Neki proizvođači automobila danas nude head-up display, koji vam na vjetrobranskom staklu prikazuje sve potrebne podatke zbog kojih biste inače morali skidati pogled s ceste na instrumentnu ploču. Takva je situacija potencijalno opasna i vozač može nastradati. Vozač? Nije li taj pojam u današnjem 2.0 svijetu i civilizaciji personalizacije malo zastario?

Koliko god mnogima od nas to bilo teško priznati, postoje ljudi koji misle da jest. Oni su vrlo diskretni i rade u Pentagonu, premda sa samim Pentagonom nemaju neke prevelike veze. Prema njihovom viđenju rata, vojnik na terenu je velik trošak. Naravno, prije svega financijski. Stoga su pokrenuli DARPA Urban Race Challenge, utrku bespilotnih vozila. (DARPA, tj. Defense Advanced Research Projects Agency, glavna je istraživačka agencija američkog Ministarstva obrane). Da, radi se o automobilima koji voze sami - noćnoj mori svih vozača koji uživaju u osjećaju kontrole automobila. Motivi su jasni: stvorite li vozilo koje može voziti samo sebe, riješen je problem prijevoza trupa na bojno polje - u slučaju ako vozač smrtno strada.

Vojska budućnosti

DARPA je prije svega vježba za rat u budućnosti, koliko god se o njoj govorilo kao o natjecanju zbog kojega će jednoga dana naš automobil moći voziti sâm, kada se nama ne bude dalo - primjerice, tijekom jutarnje gužve. Prema ciljevima koje je postavio američki Kongres, barem trećina svih vozila u svim granama oružanih snaga SAD-a do 2015. godine mora biti sposobna upravljati sama sobom.

Prvi DARPA Urban Challenge održan je 2004. godine, no automobili koji se sami snalaze - tada nisu bili previše snalažljivi. Od 15 vozila koja su tada krenula prema cilju, nijedno nije završilo utrku. I ne samo da nijedno vozilo nije stiglo do kraja, nego je najveća udaljenost koju je jedan automobil prešao iznosila svega 12 kilometara. Naime, automobil bi prebrzo ušao u zavoj od devedeset stupnjeva - i izletio sa staze.

Međutim već iduće godine, kad je zanimanje za utrku naglo poraslo, čak su četiri finalista uspješno završila utrku u zadanom vremenu. Trebalo je, dakle, proći 212 kilometara simuliranih uvjeta u kojima bi se moglo naći jedno vojno vozilo – od ceste i grada do poljskog puta i šume. Put je trebalo prijeći u ograničenom vremenu od deset sati. Svi koji su stigli poslije isteka navedenog roka - kao da nisu niti vozili.

Pobijedio je prototip touarega s 2,5-litrenim turbodizelskim motorom, nazvan Stanley, koji su zajedno izradili Sveučilište u Stanfordu i Volkswagenov Laboratorij za elektronička istraživanja iz Silicijske doline. Prosječna brzina kojom se Stanley kretao iznosila je 30 kilometara na sat. Ne zvuči impresivno, ali veseli spoznaja da je touareg sam prošao razdaljinu od 212 kilometara tempom optimalnim za vožnju po kvartovima. Ili možda ne?

Bogate nagrade

Stanley je osvojio i nagradu – dva milijuna dolara, a Volkswagen (iako je automobil de facto rezultat rada stručnjaka sa Sveučilišta u Stanfordu), ogromnu količinu pozitivnog PR-a. Tako je Stanley ušao u povijest kao prvi automobil koji je završio utrku, a sama DARPA postala je jača i zanimljivija mainstream medijima nego što je itko mogao očekivati. Popularnost je steklo natjecanje koje za cilj ima izbaciti vozača iz igre, a nevolja je u tome što su ga i vozači počeli shvaćati ozbiljno. Naravno, DARPA ima svoja pravila, pa su tako u finalu mogli nastupati samo oni timovi koji su mogli dokazati da će se njihovo vozilo moći zaustaviti kad god ustreba. Naravno - sámo.

Na tehničkom pregledu prije utrke dodatno se provjerava ima li automobil i obavezni vanjski prekidač kojim mu je automatski moguće isključiti motor - zbog sigurnosti gledatelja. Također se provjerava i radioprijamnik koji se nalazi u automobilu - što predstavlja dodatni sigurnosni mehanizam jer je odašiljač u rukama sudaca. Naime, to sucima omogućuje da isključe motor kad god to požele, opet iz istog razloga – sigurnosti gledatelja. A gledatelja je ove godine bilo poprilično. Strani mediji su prenijeli vijest da se u masi moglo vidjeti i Stevea Wozniaka i Jaya Lenoa, velike obožavatelje automobila. Naravno, bilo je ondje i mnogo inženjerskih faca iz automobilskog biznisa, ponajprije šefova odjela za istraživanje i razvoj u automobilskoj industriji.

Najveći i najjači

Među njima je bio i Larry Burns, predsjednik GM-ovog odjela za istraživanje i razvoj. Njihovo je vozilo pobijedilo (doduše, u suradnji sa Sveučilištem Carnegie), pa je Burns u izjavi za medije kasnije izjavio da je DARPA pravi pokazatelj budućnosti koja će zaživjeti za otprilike dvadesetak godine. Upitan što pod time točno misli, rekao je da čvrsto vjeruje u to da će tada u ponudi biti i velik broj automobila koji će moći upravljati sami. Osim američkih, jedini proizvođač koji se ozbiljnije uključio u DARPA-u jest Volkswagen. Nijemaca, Francuza, Talijana, Japanaca i Korejaca nema.

Plodove rada za ovo natjecanje Volkswagen je prikazao na golfu GTI 53+1, koji je sâm (to jest, uz tehnologiju koja je primijenjena u Stanleyju) sposoban bilo koju stazu (tvrdi Volkswagen) proći brže od automobila s vozačem. Doduše, dosad su to dokazali samo na svojoj stazi, uređenoj poput staze za slalom, no sigurno je da će se i tehnologija primijenjena u Stanleyju jednoga dana upotrebljavati i u cestovnim automobilima.

DARPA vozila smiju primjenjivati tehnologiju kakvu god žele kako bi stigla do cilja. Kad se malo razmisli, takav je stav organizatora sasvim logičan - oni samo žele što prije tu tehnologiju uvesti u svakodnevnu vojnu upotrebu. Tako su na raspolaganju GPS-ovi, kamere, laseri, radari... i tako dalje. Vozila moraju biti u stanju riješiti ama baš sve situacije s kojima se susretnu u simuliranom prometu na pijesku pustinje Mohave, na vojnom poligonu koji sada već tradicionalno jednom godišnje ugošćuje sponzore, šefove trkaćih timova, ali i vojne promatrače. Novinarima je pristup ograničen - jer osim za DARPA-u, poligon služi i za ostale vojne potrebe.

Skretanje s puta

Stoga se vozila koja se nađu u finalu uključuju u promet poligonom na kojem u vrijeme održavanja utrke voze i automobili s pravim vozačima, a sve s ciljem da se DARPA-inim vozilima ne dopusti da uče stazu. Jedan od zadataka im je i parkiranje, i to na mjestu koje se okvirno određuje tijekom utrke. Od jedanaest finalista - samo ih je sedam prešlo ciljnu crtu.

Jedno se vozilo zabilo u zgradu, jedno je (premda ima pogon na sva četiri kotača) zapelo u pijesku, a dva su jedva završila utrku, i to nakon što su se sudarila prilikom manevra mimoilaženja. Sigurno je da DARPA pruža sliku budućnosti automobila, ali posljednji primjer pokazuje da svi koji vole vožnju zasad ne moraju strahovati za svoja vozačka mjesta.

TIMOVI 2007. GODINE

Prvo mjesto – nagrada u iznosu od dva milijuna američkih dolara
Tartan Racing Team (Carnegie Mellon Sveučilište), Pittsburgh, Pennsylvania
Vozilo: chevrolet tahoe, "Boss"
Sponzori: General Motors, Continental AG, Caterpillar

Drugo mjesto – nagrada u iznosu od milijun američkih dolara
Stanford Racing Team (Sveučilište u Stanfordu), Stanford, California
Vozilo: volkswagen passat wagon, "Junior"
Sponzori: Volkswagen America, Mohr Davidow Ventures, Intel, Google, NXP Semiconductors, Red Bull, Applanix

Treće mjesto – nagrada u iznosu od pola milijuna američkih dolara
Team Victor Tango (Virginia Polytechnic Institute and State University), Blacksburg, Virginia
Vozilo: ford escape hybrid, "Odin"
Sponzori: Ford Motor Co., Caterpillar

Četvrto mjesto – bez novčane nagrade
Team MIT (Massachusetts Institute of Technology), Cambridge, Massachusetts
Vozilo: land rover LR3, "Talos II"
Sponzori: odjeli s MIT-a, Draper Laboratory, Ford-MIT Alliance, Franklin W. Olin College of Engineering

(Goran Vuzem, Plan B 3)