S Alfonsom Fontom, španjolskim autorom stripa koji je gostovao na ovogodišnjem MaFestu, razgovarali smo sat vremena prije njegova povratka u Barcelonu. Sjedili smo za ručkom, a u zraku se miješao privlačan miris hrane s engleskim, talijanskim i španjolskim rečenicama, koje su izmjenjivali umorni ali zadovoljni gosti i domaćini. Uz predjelo smo razgovarali o stripovima koje je radio u prošlosti i njegovoj ljubavi prema znanstvenoj fantastici, uz glavno jelo saznali smo što upravo radi te razmišlja li o slavi, a uz desert smo se dotakli budućnosti stripa.

U svom dugogodišnjem radu na stripu bavili ste se gotovo svim žanrovima – od vesterna, detektivskog žanra pa do znanstvene fantastike. No znanstvena vam je fantastika oduvijek bila posebno draga. Zbog čega?

Ima jedna rečenica Isaaca Asimova koja kaže da je znanstvena fantastika žanr koji obuhvaća sve ostale. Sa znanstvenom se fantastikom može ispričati ljubavna, znanstvena, fantastična ili povijesna priča – sve te teme mogu biti obuhvaćene znanstvenom fantastikom. Ona pruža vrlo mnogo mogućnosti, više od bilo kojeg drugog žanra.

Uz znanstvenu fantastiku vezani su vaši možda najpopularniji likovi: pomalo otkačeni svemirski lutalice Kubrick i Clarke. Nije teško pogoditi odakle vam ideja za njihova imena, ali kako ste došli na zamisao da ih iskoristite za svoj strip?

Radi se o počasti dvojici majstora znanstvene fantastike kojima se jako divim. Uz Asimova, nedavno preminuli Arthur C. Clarke – jedan mi je od najdražih autora. Na žalost, zbog lošeg odnosa sa svojim izdavačem u Barceloni, prestao sam raditi na pričama o Kubricku i Clarkeu, ali to ne znači da mi jednoga dana ne bi moglo pasti na pamet da se ponovno pozabavim njihovim avanturama...

Alfonso Font

Jedan od najpoznatijih španjolskih autora stripa, trenutačno radi na stripu "Tex Willer", talijanskog izdavača Bonellija. Najpoznatiji su mu stripovi: "Zarobljenik zvijezda", "Taxi", "Priče iz nesavršene budućnosti" (Libellus, 2008.), "Jon Rohner" (Libellus, 2008.) i drugi.Posebno ste poznati i po svom specifičnom humoru, bilo na crtežu ili u scenariju. To posebno dolazi do izražaja u vašim "Pričama iz nesavršene budućnosti" – pomalo šokantnim ali istovremeno i vrlo zabavnim apokaliptičnim pričama o budućnosti čovječanstva.

Da, moj je humor malo pomaknut, malo morbidan, malo pesimističan... Ponekad me nazivaju pesimistom, ali moje je stajalište da je pesimist samo dobro informirani optimist.

Prije ste više radili samostalno, prema vlastitim scenarijima, a sada za Bonellija crtate Texa prema tuđim tekstovima. Što je lakše i koji način preferirate?

Jednostavnije je raditi s tuđim scenarijima nego vlastitima jer sam užasno zahtjevan. Nikada nisam zadovoljan svojim radom i uvijek me strah da neću moći biti dovoljno kritičan prema njemu. Međutim, rad na vlastitim scenarijima vrlo je zabavan jer mi dozvoljava da stvaram ono što zbilja želim, ali je istovremeno i vrlo zamoran. Tako da sam, kad je naišla prilika da radim za Sergija Bonnellija, uzeo jednu godinu odmora od svojih scenarija, što se "prelilo" u cijelo desetljeće.

Kako biste opisali život autora stripa? Koje su pozitivne strane, a koje negativne?

Rad na stripu nije posao nego poziv – ako ne uživate u crtanju, ne preporučujem vam da se njime bavite. Bilo bi to pravo mučenje jer radno vrijeme jednostavno ne postoji, a praktički ni praznici. Potrebno je samome sebi nametnuti rigoroznu disciplinu jer izbjegavanje posla može otići u ekstreme. I zato je vrlo važno raditi ono što se voli. To su pozitivne strane, a negativno je to što je život podčinjen poslu. No ne samo život autora stripa, već i život njegovih bližnjih. Ja nemam praznika, pa ih nema ni moja supruga.

Često posjećujete stripovske konvencije i festivale poput MaFesta?

Nemam drugog izbora nego ići na neke od njih, ali sve rjeđe – godine su u pitanju. Idem na pomno odabrana mjesta i ovamo sam zapravo došao na preporuku Ervina Rustemagića (jedan od najpoznatijih strip-agenata u svijetu, op.a.). I Makarska je za mene i moju suprugu bila jedno prekrasno iskustvo. Primili su nas i ugostili i previše ljubazno.

MaFest

Makarski festival stripa kultni je događaj vezan uz strip, iako se ove godine održao tek treći put. Pokrenuo ga je 2006. godine Darijo Antunović i uz pomoć prijatelja i drugih velikih zaljubljenika u strip – do sada u Makarsku doveo razna svjetski poznata imena poput Alfreda Castellija ili Hermanna Huppena, ali i domaće velikane stripa poput Darka Macana ili Esada Ribića.Može li se pretjerati s ljubaznošću? Vi ste ipak slavno ime u svijetu stripa...

Slava me ne zanima. Ne podnosim ljude koji su udivljeni sami sobom. Mislim da sam vrlo normalna osoba i osjećam se neugodno kad me tretiraju kao slavnog. Na primjer, ovih su dana prema meni i mojoj supruzi bili prestrašno ljubazni, ali zbilja stravično ljubazni. Organizatori i gosti uputili su mi toliko ljubaznih rečenica da ponekad nisam znao što bih odgovorio: dođe ti da ih zagrliš ili pozoveš na večeru... To je zbilja prekrasno doživjeti ali ipak mi slava nije važna. Važno je kakva si osoba.

Kako vidite budućnost stripa?

Entuzijazam za kulturom nije baš neka vrlina za većinu ljudi. Danas se treba natjecati s playstationom, internetom, hrpom stvari, ali isto se tako u vrijeme kad se pojavio internet govorilo da je to kraj tiskanim knjigama, pa se to nije pokazalo istinitim. Jer oni koji vole čitati – vole i osjećaj papira pod prstima ili miris tek otisnute knjige, tome nema nadomjeska. Malo je onih koji čitaju – kako knjige tako i stripove – ali oni koji čitaju i kupuju strip to će i nastaviti bez obzira na internet. No to uvelike ovisi i o nama, ne toliko o čitateljima. Ako ne zabavljamo čitatelja, ako mu ne damo ono što će ga očarati, on se neće gnjaviti stripom. Ne bih ni ja. (Irena Rašeta, Plan B 9)