Zamislite da vam netko ponudi posve legalan download glazbe nezaštićene ikakvim DRM metodama za 99 centi. Ništa čudno, Amazon odnedavno nudi isto za 89 centi. Zamislite, međutim, da se pjesme na prodaju zapravo nalaze na tvrdim diskovima korisnika širom svijeta. E, to je već nešto drugo - umjesto ograničene kolekcije uglavnom mainstream izdanja s web shopova poput Amazonovog, odjednom su vam dostupne i najopskurnije pjesme najopskurnijih autora. Međutim, zašto plaćati za takvo što ako istu stvar možete dobiti besplatno korištenjem nekog P2P servisa? Sada pak dolazimo do treće komponente. Zamislite, dakle, da se za tih 99 centi tuđa glazba, za koju nitko ne pita odakle je, kako je na nečiji tvrdi disk dospjela i je li legalna ili nije - u potpunosti legalizira. Konačno, zamislite da se za download svake takve "oprane" pjesme korisniku sa čijeg je tvrdog diska skinuta - daje 25 centi.

Grooveshark

Sve to zajedno grubi je opis nove zvijezde 2.0, social networking, P2P scene zvane Grooveshark (www.grooveshark.com). Slično Last.fm-u (www.lastf.fm), i Grooveshark je osnovno i primarno glazbeni social networking i recommendation site. Ono što ga od megapopularnog Last.fm-a razlikuje jest činjenica da se svaka, ali baš svaka pjesma može na siteu (streamingom) preslušati od početka do kraja, što su za kupovinu i download opet dostupne BAŠ SVE pjesme, a ne tek pjesme nekih indie izdavačkih kuća, i što se "ponuda" sastoji isključivo i u potpunosti od pjesama na tvrdim diskovima "zajednice".

Pitanja koja većina ljudi nakon ovakvog opisa postavlja glase: kako je to moguće i kako to može biti legalno? Jednostavno - od cijene se svakog downloada dio novca šalje autoru i/ili izdavačkoj kući, čime se ta glazbena datoteka legalizira, neovisno o njezinu porijeklu ili zakonskom statusu. Sve transakcije unutar Groovesharka posve su zakonski i financijski čiste, a njegove je vlasnike briga za način na koji ste do autorskog materijala došli (pjesme izvan servisa ne povezuju se s identitetom korisnika koji ih je uploadao). Od ostatka cijene downloada nakon odbijanja autorskih naknada - dio ide u džep vlasnicima Groovesharka, a dio korisnicima - i svi su na kraju sretni i zadovoljni. Vuk sit, a ovca cijela! Kupci dobivaju legalno skinutu, plaćenu pjesmu bez DRM-a za relativno malen novac, Grooveshark dobiva postotak od svake transakcije, a glazbena industrija naknade koje bez Groovesharkovog posredovanja nikad ne bi dobila.

Kapitalizam 2.0

Je li, međutim, Grooveshark toliko revolucionaran kakvim se predstavlja? Iz perspektive neupućenog korisnika, kojem je jedini bitan aspekt čitave priče mogućnost zarade - nije. Ideja privlačenja korisnika mogućnošću zarade pukim uploadanjem sadržaja vrti se po webu već nekoliko godina. Dobar primjer je Revver (www.revver.com) video sharing servis sličan YouTubeu, no s jednom bitnom razlikom: uz svaki se uploadani film stavlja ciljani grafički oglas, zaradu od kojega Revver i korisnik dijele 50:50.

Oglasi pritom nisu intruzivni, već se prikazuju isključivo na kraju filmića, a u samom su videu enkodirani u obliku specijalnog taga koji je moguće pratiti neovisno o siteu u koji je embeddan, čime se korisnicima olakšava viralno širenje filmića, a time i povećavaju šanse za zaradu (Revveru također).

Nešto slično odnedavno doduše ima i YouTube, no za oglašavanje se koristi postojeći Googleov AdSense engine, oglasi su, naravno, tekstualni te su znatno iritantniji (pojavljuju se u desetoj sekundi filmića i prekrivaju donjih 20 posto slike).

Tamna strana social networkinga

Tu je i Yuwie (www.yuwie.com) - social networking site koji svojim korisnicima po svakom posjetu stranici daje postotak zarade od oglašavanja. Yuwie je, međutim, za razliku od Revvera ili Groovesharka posve suprotan primjer: umjesto da marketinško-financijski aspekt uspješno i što neinvazivnije integrira u uslugu, Yuwie lošim i pro forma izvedenim social networking modelom pokušava opravdati nešto što opasno sliči piramidalnoj shemi i/ili multi-level marketingu. Sam social networking dio weba podsjeća na Myspace otprije nekoliko godina - sučelje i mogućnosti posve su rudimentarni, profili potpuni užas, a reklame daleko gore nego išta što je Myspace ikad napravio.

Na vas sa svih strana vrište epileptične Flash animacije, a svako toliko naletjet ćete i na ogromne, iritantne click-through oglase. Zauzvrat što vi i posjetitelji vaših stranica morate trpjeti taj užas, na vaš će račun po svakom kliku sjesti nekoliko centi od novca zarađenog oglasima. I sve bi bilo u redu da stvari tu staju jer - kao što tvorci Yuwieja kažu - social networking siteovi doista masno zarađuju na svojim korisnicima, a oni od tog novca nikad ne vide ni lipe. Problem je u tome što Yuwie koncept proširuje konceptom referrala: osim od svoje stranice, dio novca dobivat ćete i od svakog novog korisnika kojeg dovučete na Yuwie, ali i od svakog korisnika kojega dovedu oni.

Naravno da "tu nešto smrdi" i da takav model ne može biti dugoročno i na velikoj skali održiv, no pravi problem zapravo leži u činjenici da Yuwie korisnicima obećava hipotetsku zaradu od 10.000 dolara mjesečno, zahvaljujući čemu čitav servis posve gubi svaki smisao. Korisnici Yuwieja usluge sitea koriste samo i isključivo kako bi zaradili, okupljaju se u grupe ne po interesima, geografskoj lokaciji ili društvenim krugovima, već da bi što brže došli do novih "žrtava", a mjesečno generiraju apsurdne količine spama kojim pokušavaju druge ljude navući na korištenje Yuwieja. Iako postoje i suprotna mišljenja, smatramo da su recenzenti koji Yuwie nazivaju Web 2.0 abominacijom ili zabludjelim social networkingom ("Social networking gone seriously wrong") - posve u pravu.

Ono što Grooveshark, da se vratimo konačno na temu, čini različitim od spomenutih primjera jest činjenica da se ljudima ne plaća temeljem oglasa i referrala, već sadržaja samog i koliko god to krajnjem korisniku izgledalo nebitno, od ključne je važnosti za održivost modela koji bi mogao označiti (blisku) budućnost Weba 2.0.

Bugovi

Međutim, je li baš sve tako savršeno i s njegovim modelom kombiniranja marketinga, file-sharinga i social networkinga? Ne baš. Da provjerimo kako stvar radi, uploadali smo na Grooveshark dio svoje (legalne, s vlastitih, originalnih CD-a enkodirane) glazbene kolekcije. Bilo je tu doista svačega, od klasika poput Velveta, Lou Reeda, Blood Sweat & Tearsa, Ry Coodera, Little Feata i Black Sabbatha, preko nešto novijih bendova kao što su Wallflowersi ili Type O Negative, do recentnijih jazz uspješnica Jamesa Cartera i Joshue Redmana. U mjesec dana ti uploadi na našem računu nisu generirali baš ni centa!

Razlozi takvom grandioznom fijasku naše testne glazbene kolekcije postali su nam jasni čim smo prvi put prošvrljali top listama na stranici Discover: Groovesharkom trenutačno, na žalost, dominiraju pjesmuljci autora poput Alicie Keys, Michelle Branc, Linkin Parka i Limp Bizkita. Također je primjetljiva i tendencija izbijanja u vrh tag clouda onih žanrova koji odgovaraju aktualnoj situaciji na top ljestvicama MTV-a, VH1, Billboarda 200 itd. (npr. u trenutku pisanja ovog teksta - "latin", "salsa" i "rap"). A rezultat toga je, naravno, da neovisno o kvaliteti (ili nekvaliteti) vaše kolekcije, od svojih pjesama nećete dobiti baš ništa, jer se sve što nije aktualni hitić u pravilu potiskuje na dno listi i rezultata pretraživanja. Naravno da nije baš uvijek tako i da postoje iznimke (dok smo ovo pisali pri vrhu su, primjerice, dosta uporno "visjeli" i Steely Dan te Neil Young), no stanje je u prosjeku onakvo kakvim smo ga opisali.

Problematičan je i sustav rejtinga korisnika (i njihovih kontribucija). Uz tehničku kvalitetu uploadanih pjesama, velik utjecaj (zapravo najveći), kao što smo već spomenuli, ima društvena aktivnost samog korisnika - moderacija, pisanje recenzija, preporuka i slično. To je na prvi pogled savršeno u redu i smisleno te korisnike Groovesharka potiče na doprinošenje sadržaju sitea, ali istovremeno servis čini poprilično ne-fer sustavom, jer, na primjer, omogućuje da se visokopozicionirani korisnici "obogaćuju" na račun pjesama koje su kupili od niskopozicioniranih.
Svi se ti "bugovi" u načinu funkcioniranja servisa daju lako ispraviti tweakanjem pravila, a da će ispravaka u bliskoj budućnosti biti - uopće ne sumnjamo. (Ante Vukorepa, Plan B 3)