Hrvatska kao društvo znanja
"Hrvatska ubrzano postaje društvo znanja", pričao nam je bivši i sadašnji premijer u reklamama tijekom nedavne izborne kampanje, objašnjavajući da se to vidi po tome što Hrvatska otvara nove škole i sveučilišta te dijeli besplatne udžbenike.
Takvo tumačenje društva znanja ostavlja nas bez komentara.
Premda je činjenica da je Hrvatska postavila postizanje društva znanja kao svoj strateški cilj izuzetno pohvalna, prostituiranje tog pojma više je nego iritantno - jer njime se barata bez reda i rasporeda. Zasad se još uvijek nitko od vladajućih, ali ni medija, nije udostojao objasniti ni što je to uopće društvo znanja, a kamoli koliko mu je Hrvatska blizu ili daleko, te što još moramo napraviti da bismo ga postigli i zašto uopće želimo biti društvom znanja.
Premda je Hrvatska krenula naprijed, mnogo je još posla pred nama prije nego što uđemo u odabrani krug zemalja koje se mogu dičiti da su postale društvom znanja, a spominjani posao koji nas čeka zahtijeva mnogo širi pristup ovom problemu od onoga koji danas imaju vladajući političari.
Što je društvo znanja?
Najjednostavnije rečeno, društvo znanja je ono društvo u kojem je znanje glavna kreativna sila u osobnom, gospodarskom, društvenom, socijalnom, kulturnom i materijalnom napretku. U društvu znanja svi pojedinci imaju jednaku mogućnost da tijekom cijelog života znanju pristupaju i usvajaju ga (stječu znanje) te da ga dijele i koriste za osobno napredovanje (primjenjuju znanje). Usporedimo li ovu definiciju s percepcijom društva znanja u Hrvatskoj, uočavamo ključnu pogrešku: kad god se govori o društvu znanja u Hrvatskoj, govori se samo o komponenti njegova stjecanja, a i to samo djelomično!
A stjecanje znanja samo je jedan od čak četiri stupa društva znanja. Oni su, redom: obrazovanje i obuka (nužno je obrazovano i obučeno stanovništvo kao preduvjet da bi se stvorilo, dijelilo i koristilo znanje), informacijska infrastruktura (od radija do interneta, kako bi se informacije širile), pravni i ekonomski okvir (koji će poticati slobodni protok znanja, ulaganja u gospodarstvo, informacijsku i komunikacijsku tehnologiju te ohrabrivati poduzetništvo) te inovacijski sustav (mreža istraživačkih centara, sveučilišta, privatnih poduzeća i društvenih skupina kako bi se prihvatila globalna znanja i prilagodila se za lokalne potrebe, odnosno da bi se stvorila nova znanja).
Od nabrojena četiri stupa u posljednja se tri znanje primjenjuje, što dovoljno ilustrira jaz između onoga što društvo znanja jest i kako nam ga prezentiraju političari i mediji.
Postaje li Hrvatska društvom znanja?
Hoće li Hrvatska zaista ubrzano postati društvom znanja? Analizirat ćemo svaki spomenuti stup i ustanoviti gdje Hrvatska na tom putu zaostaje te što još treba učiniti da bi išla pravim putem. Za početak, najbolju ilustraciju o tome gdje se Hrvatska na ljestvici društva znanja nalazi daju nam takozvani indeksi društva znanja (KI ili knowledge index) Svjetske banke (www.worldbank.org).
To je u svijetu najprecizniji alat za pozicioniranje zemalja na ljestvici društva znanja, obnavlja se svake godine, a ukupan indeks društva znanja dobiva se prema indeksima četiri stupa - edukacije, inovacije, regulative i ICT-a. Uz njih, Svjetska banka generira i indeks gospodarstva znanja, koji pokazuje koliki utjecaj znanje ima u gospodarskom razvitku pojedinačne zemlje. Indeksi se izražavaju brojkama od 1 do 10.
Na ljestvici je 140 zemalja, a Hrvatska zauzima 38. mjesto s indeksom 7,05. Ako gledamo linearno, rezultat nije loš. Međutim, promatramo li Hrvatsku u kontekstu EU 27+2 (27 zemalja Europske Unije te Norveške i Švicarske, kao država čije je unutarnje zakonodavstvo i praksa ujednačeno s onim u Uniji), iza Hrvatske su samo Bugarska i Rumunjska. Međutim, te nam se dvije države opasno približavaju, pa su u zadnjih deset godina na toj ljestvici napredovale za 10, odnosno 12 mjesta, dok je Hrvatska u isto vrijeme nazadovala za 6 mjesta (preskočili su nas Litva, Letonija i Barbados).
Prosječni godišnji rast naših indeksa je u donjem prosjeku rasta indeksa Unije, što također nije dobro, jer moramo rasti brže ako želimo doseći indeks 8 - poziciju s kojem možemo početi govoriti o Hrvatskoj kao društvu znanja.
Ključna pogreška u percepciji
Kao što rekosmo, kad naši političari govore o društvu znanja, naglasak stavljaju samo na komponentu stjecanja znanja, a i to samo djelomično - jer se time ne obuhvaćaju svi ljudi, kao ni cijeli njihov radni vijek. Besplatni udžbenici privilegija su samo nekih srednjih škola u Hrvatskoj, nove škole se ne grade u cijeloj Hrvatskoj, a pompozno najavljivani novi kampus u Zagrebu nema pristup za invalide, čime se te osobe dodatno zakida i diskriminira. Dakle, nakon završetka srednje škole nemaju svi jednake mogućnosti daljnjeg obrazovanja na fakultetima, a nakon fakulteta nemaju svi jednake mogućnosti daljnjeg usavršavanja (magisteriji, doktorati), kao što ni tvrtke ne nude svojim radnicima mogućnost takozvanog cjeloživotnog učenja, odnosno stjecanja daljnjeg obrazovanja i kvalifikacija.
Kako popraviti komponentu stjecanja znanja 
Formalno i u praksi trebalo bi svima omogućiti jednake uvjete za stjecanje znanja. U osnovnom školstvu stanje je donekle dobro – osnovna je škola obavezna, udžbenici su besplatni. Što se pak srednje škole tiče, na pitanje treba li ona biti obavezna ili ne - treba biti odgovoreno nakon detaljne analize europske prakse i hrvatskih specifičnosti, premda je naše mišljenje da mora. U tom se slučaju također trebaju svima osigurati besplatni udžbenici, dovoljan broj škola i nastavnika, te prometna povezanost manjih mjesta s mjestima u kojima su škole i tako dalje.
No prije svega potrebno je riješiti ključni problem – materijalni i društveni status učitelja i nastavnika. Nedopustivo je da u državi koja želi biti društvom znanja, učitelji i nastavnici, dakle jedna od vitalnih poluga koja to treba omogućiti, imaju plaće od tri do pet tisuća kuna, a kasnije i sramotno malo mirovine.
Posljednje povećanje plaća (ono zapamćeno po Šukerovoj izjavi da država nema novca, da bi dan kasnije premijer pitao tko je to rekao da nema novaca) bilo je skromno, simbolično i zapravo sramotno, jer se radilo o manje od 50 kuna. Ako država ima milijarde kuna za gradnju mosta čija je izvedba i ekonomska isplativost usporediva s gradnjom stepenica do Mjeseca, onda mora naći i sredstva da učiteljima i nastavnicima poveća plaće te da popravi uvjete rada u mnogim školama u Hrvatskoj (neke škole, primjerice, nemaju dovoljan broj klupa i stolica za sve učenike).
Studentski krediti
Fakultetsko obrazovanje zahtijeva pak najviše reformi. Prva je sâm način studiranja, jer bolonjski proces zasad u praksi donosi mnogo više problema nego koristi. Zahtijeva više praktičnog rada sa studentima, više nastavnika, bolje edukativne materijale, drugačije ispite i tako dalje, a zasad toga nema - što je vidljivo i po pritužbama studenata koje se često pojavljuju u medijima.
Najvažnija će promjena svakako biti u tome da se svima omogući studiranje pod jednakim uvjetima, što podrazumijeva i uvođenje takozvanih studentskih kredita. Kada bi svi studenti imali mogućnost dobivanja kredita, to jest mjesečne svote novca koja bi pokrivala njihove potrebe (smještaj, hranu, knjige), mnogo bi više studenata i završilo studij (jer rad uz studij gotovo uvijek rezultira zapostavljanjem studiranja). Taj bi kredit kasnije vraćali izdvajanjem određene svote iz plaće svaki mjesec, nakon završetka studija. Ako bi se dogodilo da na fakultetu prestanu biti uspješni, kredit bi im bio ukinut, što je dobra motivacija za kvalitetan rad.
Europske zemlje koje imaju kvalitetno razrađen sustav studentskih kredita (skandinavske zemlje, Velika Britanija) nalaze se u vrhu liste društva znanja, pa Hrvatskoj to može biti dobar primjer.
Koliko Hrvatska cijeni znanje?
O potrebi reforme studiranja i uvođenja studentskih kredita govore i podaci Državnog zavoda za statistiku. Naime, premalo je ljudi koji u Hrvatskoj godišnje završavaju fakultet. Radi se o manje od 15 tisuća studenata, a da bi dosegli prosjek Europske Unije (28 posto visokoobrazovanog stanovništva), taj broj treba narasti na 35 tisuća godišnje, dakle više nego dvostruko! No u ovakvom sustavu sveučilišnog obrazovanja u Hrvatskoj - to je nemoguće.
A koliko se u Hrvatskoj cijeni znanje još bolje pokazuju podaci Svjetske banke - sa stopom migracije od 29,4 posto Hrvatska je zauzela prvo mjesto u Europi po odlasku visokoobrazovanih ljudi, odnosno svaki treći Hrvat s diplomom živi vani!
Odljev mozgova iz zemalja normalan je proces, pogotovo unutar jednog velikog i jedinstvenog tržišta kao što je Europska Unija, no optimalna stopa odlaska obrazovane populacije iznosi do pet posto, tolerantna do 10 posto, smatra Frederic Docquier, ekonomist koji je radio istraživanje. Hrvatska je, dakle, prebacila krajnju granicu čak trostruko.
I bez ovog istraživanja bilo je jasno da je odljev mozgova jedan od najvećih problema hrvatskog gospodarstva, a ne samo postizanja društva znanja. Unatoč tome, nismo pronašli nijedno novije istraživanje koje se bavi emigracijama mladih ljudi. Najsvježije na koje smo naišli proveo je 2004. godine Institut Ivo Pilar, a prema njemu čak 75,3 posto studenata razmišlja o odlasku iz zemlje nakon završenog obrazovanja.
ICT kao stup društva znanja
Ključnu ulogu u postizanju gospodarstva i društva znanja igraju i moderne informacijsko-komunikacijske tehnologije, usluge i infrastruktura, prije svega širokopojasni pristup internetu. Te tehnologije omogućuju i korištenje znanja u poslovanju. Time se otvara i mogućnost cijelog niza novih e-business poslovnih prilika, ali se otvaraju i takozvana virtualna tržišta, što znači da tvrtke iz Hrvatske mogu bez poteškoća isporučivati svoja rješenja, proizvode i usluge bilo gdje u svijetu.
Čvrsta veza između ICT-ija, gospodarstva i društva znanja vidi se i po tome što su sve države koje su vodeće po ICT-iju i gospodarski najkonkurentnije (prema podacima Svjetskog gospodarskog foruma), a ulaze i u prvih 10 zemalja društva znanja.
Što se tiče ICT stupa u Hrvatskoj, u zadnje dvije godine primijećeni su pomaci naprijed, ali još se uvijek krećemo puževim korakom. S indeksom 7,05 daleko smo od, na primjer, Slovenije i Estonije, a bolji su od nas - Barbados, Bahrein i Kuvajt, primjerice.
U budućnosti treba inzistirati na daljnjoj i potpunoj liberalizaciji tržišta, poticati elektroničko poslovanje, uvesti porezne olakšice za ulaganja u ICT projekte i tehnološke parkove te kroz modele javno-privatnog partnerstva (onako kako ih doživljava EU, a ne po modelu Sunčanog Hvara) dovesti širokopojasni internet i ICT infrastrukturu u sve dijelove Hrvatske. Također, treba poticati i razvoj domaćeg sadržaja za širu popularizaciju tehnologija. Time će se otvoriti i mogućnosti za nova ulaganja u taj sektor, kao i u domaće tvrtke, kako bi Hrvatska vratila onu poziciju u ICT-iju koju je imala prije nekoliko godina i početka privatizacije HT-a.
Krah inovacija?
Usko je vezan uz ICT i stup inovacija. Za društvo znanja izuzetno je važan inovacijski sustav države, koji se očituje u mreži istraživačkih centara, sveučilišta, privatnih poduzeća i društvenih skupina koje ili stvaraju nova znanja ili prihvaćaju globalna znanja i prilagođuju ih lokalnim potrebama. Situacija u ovom području u Hrvatskoj je, zabrinjavajuće, počela pokazivati stagnaciju. Premda smo, prema indeksu Svjetske banke, ovdje u najboljem položaju (na 32. mjestu po stupu inovacija), nedavna analiza Europske komisije pokazala je da se Hrvatska, među 32 europske zemlje, SAD-om i Japanom, nalazi pri dnu ljestvice po inovacijama i tehnologijama u 2006. godini, te nas svrstala u grupu "zaostali u inovacijama".
Ta konstatacija zasigurno boli, pogotovo ako se uzme u obzir koliko su hrvatski znanstvenici i istraživači cijenjeni na svim europskim i svjetskim sveučilištima, ali i po inovacijskoj povijesti koju imamo.
U ovome stupu čeka nas još uvijek vrlo mnogo posla, koji će zahtijevati široko djelovanje – od poreznih olakšica za ulaganja u istraživanja, preko osiguranja kvalitetnih materijalnih i istraživačkih uvjeta, poticanja ulaganja privatnog sektora u istraživanja (Hrvatska je i na tom području na dnu Europe; gotovo je kompletno ulaganje državno), daljnji razvoj nekih grana znanosti, poput zapuštene biotehnologije (Pliva je, primjerice, od europskog lidera postala američki privjesak), spomenuto otvaranje tehnoloških parkova i tako dalje.
Prema podacima Europske komisije, u Europi su najinovativnije švedski Stockholm i Vatsverige te njemački Oberbayern, Karlsruhe i Stuttgart, pa bi prvi korak naprijed mogao biti posjet tim regijama i skupljanje iskustava, koja bi onda u primjeni trebalo prilagoditi našim specifičnostima.
Neočekivani napredak
Najveći napredak u razvoju društva znanja Hrvatska je ostvarila u regulativnom stupu, odnosno u stvaranju pravnog i ekonomskog okvira koji će poticati slobodni protok znanja, ulaganja u informacijsku i komunikacijsku tehnologiju te ohrabrivati poduzetništvo. Iz katastrofalnog stanja 2006. godine napravili smo dosta velik pomak, premda je jasno da smo daleko od idealnog.
U istraživanju Svjetske banke "Doing Business 2008.", Hrvatska je po reformama na 97. mjestu, premda se drugu godinu zaredom našla u skupini Top 10 zemalja po kriteriju kvalitete provedenih reformi. To sugerira da smo na dobrom putu, ali nas čeka još mnogo posla. Dva su ključna problema – sporost državne administracije i još uvijek loša zakonska regulativa u nekim područjima, koja sprječava ulaganja i brzo pokretanje posla, ali i izlazak s tržišta.
Onaj drugi problem još je opasniji - stupanj korupcije u društvu. Vlada tvrdi da taj stupanj i nije onakav kakvim ga javnost percipira, sa čime se apsolutno slažemo – još je i veći.Kako se Hrvatska približava Europskoj Uniji, jasno je da će u ovom stupu bilježiti daljnje pomake, jer ćemo zakonski okvir morati usuglasiti s onim europskim, ali pravi je izazov - njegova provedba u praksi. Iskustvo uči da će to biti najveći test.
Idemo li u društvo znanja?
Pogledamo li tablicu društva znanja, Hrvatska na 38. mjestu ima nešto razloga za zadovoljstvo, ali i mnogo više razloga za nezadovoljstvo. Zadovoljstvo leži u činjenici da nam je indeks društva znanja 7,05, što je porast u odnosu na 6,86 iz 2006. godine.
Nezadovoljstvo svakako leži u činjenici da nam je napredak spor, prespor ako nam je strateški interes zaista postizanje društva znanja. Nadalje, indeksi četiri stupa nisu nam ravnomjerni, nego su oscilacije prevelike, što pokazuje da napredak nije ujednačen, a djelomično potvrđuje i našu konstataciju da se u Hrvatskoj još ne zna što je točno društvo znanja, kao i da ne postoji utvrđeni put kojim će se do društva znanja stići. Istina, postoje inicijative, planovi i strategije, ali svi su fragmentirani i pretežno vezani za uska područja, a u praksi njihovo izvršavanje nailazi na niz problema, pa obično ostaju mrtvo slovo na papiru. Za to vrijeme naše gospodarstvo stagnira, vanjski dug raste, sve više obrazovanih ljudi odlazi u inozemstvo… Ispada da je najvažnije da je društvo znanja naš strateški cilj te da se što češće spominje u medijima. Možda netko i povjeruje da živimo u takvom društvu.
Loša primjena znanja u praksi
Koliko još posla čeka Hrvatsku u postizanju društva znanja ilustrira, među ostalim, i OECD-ov projekta PISA, proveden u 57 zemalja, koji pokazuje kako učenici stečeno znanje primjenjuju u praksi. Hrvatski su učenici u projektu PISA 2006. sudjelovali prvi put, a u tri testirana područja - prirodoslovnoj, matematičkoj i čitalačkoj pismenosti - rezultat je naših učenika statistički ispod prosjeka 57 zemalja članica i partnerskih zemalja OECD-a. Testiranjem su obuhvaćeni 15-godišnjaci jer u većini zemalja u toj dobi učenici završavaju osnovnu školu.
Dotično istraživanje donosi i sliku okruženja u kojem učenici žive, a rezultati pokazuju da premda su učenici koji su bili testirani u Hrvatskoj imali iznadprosječni standard, njihovi su roditelji vrlo malo ulagali u obrazovanje - čak 53 posto obitelji mjesečno je za obrazovanje izdvajalo manje od 150 kuna, premda je 26,3 posto obitelji imalo mjesečni prihod veći od 8.000 kuna.
Sve manje postdiplomanata i doktora znanosti
U protekloj akademskoj godini na magistarski ili poslijediplomski specijalistički studij bio je upisan 2101 student, što je 11,3 posto manje nego u prethodnoj akademskoj godini 2005./2006., podaci su Državnoga zavoda za statistiku Republike Hrvatske.
Rezultati su utoliko gori ako se uzme u obzir da je najviše studenata upisalo poslijediplomski specijalistički studij – 89,5 posto, dok je znanstveni poslijediplomski studij upisalo 10,3 posto, a umjetnički 0,2 posto studenata. U prošloj 2006./2007. akademskoj godini u postupku stjecanja doktora znanosti bilo je 1.766 osoba. (Dražen Jurman, Plan B 5)