DeLorean Rhapsody

Ako vam i nije poznat iz svijeta automobilizma, šarmantan i tragičan protagonist naše priče zasigurno će vam biti poznat iz jednog filmskog serijala - legendarnog Povratka u budućnost. Da, govorimo o De Loreanu, osobi, kompaniji i automobilu, čija stvarna povijest i životna priča gotovo da zaslužuju svoj vlastiti filmski serijal.
Prvih 40 godina života Johna Zacharyja DeLoreana (izostanak razmaka nije greška: John se kao fizička osoba potpisivao bez razmaka između De i Lorean) činilo se upravo poput holivudskog stereotipa američkog sna - rođen je i odrastao u siromaštvu detroitske obitelji, iz koje ga je izvukla stipendija Lawrence Institutea of Technology. S 36 godina General Motors ga je regrutirao kao glavnog inženjera, a ubrzo je, nakon uspjeha Pontiaca GTO, promoviran na mjesto generalnog direktora Chevroleta. U sljedeće četiri godine profit GM-a narastao je za 400%, a DeLorean je ubrzo postao potpredsjednik kompletne GM-ove divizije za automobile i kamione.

Idealistička vizija...

Dvije godine kasnije, 1975., nakon niza srazova s "tvrdim" senior managementom, DeLorean je konačno odlučio otići iz GM-a i osnovati vlastitu kompaniju s jednim jedinim ciljem: utjeloviti vlastitu viziju automobila iz snova pod logotipom DMC (De Lorean Motor Company). Priča o DMC-u počela je relativno idilično: zahvaljujući svojem vizionarskom šarmu, odličnoj reputaciji iz GM-a i nevjerojatnoj sposobnosti "za nanjušiti" kapital, ja DeLorean je vrlo brzo prikupio potreban novac. DMC-ova prva (i jedina) tvornica počela se graditi već 1978. godine u Belfastu, između protestantskog Dunmurryja i katoličkog Twinbrooka; DeLorean je, naime, od britanske vlade uspio iskamčiti nekoliko desetaka milijuna funti investicije u zamjenu za smještaj tvornice na baš toj lokaciji.

Namjera je, naime, bila upotrijebiti DMC za smanjivanje tenzija između katolika i protestanata otvaranjem novih radnih mjesta. Prvi problemi su se, međutim, pojavili i prije nego što je automobil uopće završio na papiru, a kamoli ušao u proizvodnju. DeLorean i njegov glavni dizajner i konstruktor, William Collins, u svoj su ekstravagantni automobil snova, poneseni pravim geekovskim, gotovo dječjim entuzijazmom, odlučili pod svaku cijenu ugraditi što je moguće više novih, egzotičnih rješenja i tehnologija.

U ulozi agregata trebao se naći Wankelov rotacijski motor, a kompletna karoserija trebala je biti izrađena tada posve neprovjerenom i novom metodom zvanom Elastic Reservoir Moulding (u osnovi - pjenasti kompozitni materijal čvršći i lakši od stakloplastike). DeLorean je čak otkupio patentna prava za ERM i osnovao tvrtku-kćer specijaliziranu za takav način izrade. Velik broj investitora privučen je upravo temeljem fame koju je DeLorean širio o ERM-u. Ubrzo se, međutim, ispostavilo da je Wankelov motor posve nepraktičan, ponajprije zbog svoje (tada) potpune neefikasnosti, a da je ERM metoda izrade preskupa i krajnje nepraktična za automobilističke primjene.

... i surova stvarnost

Ispravno reagiravši, DeLorean je odlučio u svoju kompaniju ipak uvesti nekoga iskusnijeg te se konstrukcijskom timu ubrzo pridružio Colin Chapman, osnivač Lotusa, sa zadaćom da napravi temeljitu rekonstrukciju i redizajn automobila. Većina "egzotike" vrlo je brzo završila u smeću, a Chapman je, gdje god je to mogao, u DMC-12 implementirao oprobana rješenja iz Lotusovog Espirta. Preživjela je samo prepoznatljiva oplata od neobojanog nehrđajućeg čelika te odlično izbalansirana, robusna gull-wing vrata. Proizvodnja prvih de loreana (jel ovako?) konačno je otpočela početkom 1981., nedaleko od Belfasta, u tvornici pred kojom su, prema pričama, ljudi na prijave za posao čekali u redovima.

U jednome kratkom trenutku činilo se da je DeLoreanov auto snova konačno dobio krila i krenuo putem uspjeha, a onda se sve, već krajem godine, počelo urušavati. Američki recenzenti već su u prvoj iteraciji pokopali DMC-12 zbog njegovih slabih performansi. Automobil koji je izvorno trebao imati 200 KS, dobio je motor od 170 KS. Zbog američke je regulative potom tih 170 KS (ugradnjom katalizatora i drugih dodataka) smanjeno na 130 KS. Ovjes je, pak, zbog propisa o visini odbojnika povišen i oslabljen, zbog čega je DMC-12 postao nestabilniji. Istovremeno, cijena je zbog svih promjena narasla s 12.000 na 25.000 američkih dolara (današnjih pedesetak tisuća eura), što je prema mišljenju većine kupaca bilo previše za takav ozbiljno oslabljen automobil.

Očajnički potezi...

Do 1982. godine prodano je tek oko 6.000 primjeraka od predviđenih 10.000, koliko ih je bilo potrebno za dostizanje break-even pointa, zbog čega je DeLorean odlučio pod hitno restrukturirati svoje kompanije i osnovati holding zvan DeLorean Motors Holding Company. Planirao je izdavanjem dionica novog holdinga, DMHC-a, prikupiti 27 milijuna dolara potrebnih za spašavanje kompanije od propasti. No, taj se plan vrlo brzo izjalovio jer je američki SEC (Securities and Exchange Commission), nadzorni i sigurnosni organ za industriju i tržište vrijednosnim papirima, doveo u pitanje opstojnost kompanije.

Ono što je uslijedilo moglo se opisati jedino kao grabež rukama i nogama za bilo kakvog investitora koji bi mogao spasiti DMC. DeLorean je tražio pomoć čak i od britanske vlade (koja ga je, očekivano, odbila), a paralelno se svim silama trudio ugurati i reklamirati DMC-12 gdje god je i kako je god mogao. Johnny Carson, Patrick Swayze, Chevy Chase, James Bourne i Bobby Allison - samo su neka od slavnih imena koja su vozila DMC-12 te služila kao reklame za de lorean. Automobil se također pojavljivao i u mnogim reklamama i filmskim produkcijama, među kojima je najzapaženije - naravno - prošla uloga u Povratku u budućnost (koji je na filmskim platnima završio debelo prekasno da spasi prodaju DeLoreanova komercijalnog nedonoščeta - tek 1985.).

... i dramatični krah

Kaos kraja 1982. i početka 1983. godine kulminirao je hapšenjem, pritvorom i suđenjem Johnu Z. DeLoreanu za krijumčarenje droge. Točni detalji prilično su mutni, no ono što se sigurno zna jest da je DeLorean naglavce uletio u namještaljku FBI-jevih agenata, koji su se predstavljali kao trgovci drogom, te je snimljen kako s njima raspravlja o transportu kokaina.

Tijekom suđenja, branitelj je uspješno dokazao kako je njegov klijent na razgovor bio prisiljen te da su mu FBI-jevi agenti inicijalno pristupili predstavivši se kao potencijalni investitori, pa je DeLorean oslobođen svih optužbi. Međutim, od štete koju je parnica nanijela njegovu ugledu - nije se nikad oporavio. Kompanija je ubrzo definitivno propala, a s bankrotom je u dim otišlo čak oko stotinu milijuna dolara raznih investitora te preko 2.500 radnih mjesta. DeLorean se povukao na svoje imanje u New Jerseyju te u medijima u nekoliko navrata naglašavao da je za zatvaranje kompanije kriva politika britanske vlade, a ne manjak interesa ili ijedan od drugih često spominjanih problema (poput manjka interesa, previsokih troškova i problema u vođenju poslovanja).

DeLoreanove nedaće, međutim, nisu završile s propašću DMC-a i optužbama za krijumčarenje droge; ubrzo se zatekao u središtu niza prilično gadnih tužbi i sporova koje su proizašle iz bankrota kompanije. Financijska se agonija osnivača DMC-a nastavila sve do 1999. godine, kad je proglasio osobni bankrot, nakon čega je deložiran sa svog imanja, koje je tada zauzimalo čak 176 hektara. DMC se za to vrijeme nalazio u zakonskom i financijskom limbu, sve do nedavno, kad je Stephen Wynne, inače vlasnik jednog od cjenjenijih servisa i dućana s dijelovima za DMC-12 (Delorean One), zaključio da je pravo vrijeme ponovnog rođenja legende konačno došlo te otkupio preostale dijelove automobila, (automobila i guess) prava na ime te u Belfast Telegraphu objavio da otvara novi DMC u Houstonu i planira ponovno početi proizvoditi de loreane. (Ante Vukorepa, Plan B 2)