Facebook je, poput bloga, prošlost. Datum 20. prosinca proglašavam danom kad mi je Facebook i službeno dosadio. Ne, neću obrisati svoj profil niti ću izdati svojih stotinjak prijatelja koje sam posljednjih mjeseci marljivo sakupljao i izvlačio iz prašnjavih tavana zaborava koji su bili upravo to - zaboravi, hladni, magloviti i možda su upravo takvi trebali i ostati, niti ću prestati raditi ono što je nazanimljivije – gledati fotke s partijanja i putovanja. Naprosto mi je dosadio. Zasitio sam se. Eto, što da dvanula korisnik poput mene kaže.

Čak sam odustao i od nakane da uobličim jedno veliko i lijepo pismo u kojem ponizno molim Marka, prijatelja mi Zuckerberga, da kontaktira poslovne partnere pa da krene proizvodnja Facebook tipkovnice koja bi pored Entera imala iste veličine tipku Ignore. Ma čak sam i prestao maštati, nasloljen na dlan i pogleda uprtog u monitor, kroz monitor negdje tamo daleko, gdje su svi ti ljudi koji mi šalju stotine glupih poziva dnevno zatočeni u jednu veliku kutiju, sapeti i bespomoćni, a ja nadmen s ogromnom request čeličnom palicom developed by me kojom ih mlataram po pohlepnim prstima i preko čijih fovarduša na funwallovima suklja krv, žarko crvena iz vena facebook plavih. Odustao sam od te divne ideje i sad se pravim da Facebook više ne postoji. Oh, ali zašto? Reći ću vam zašto.

Ne, ja ne želim zaustaviti glad u svijetu tako što ću se pridružiti Facebook grupi kojoj je upravo to humana nakana, oh, u kojoj ću klikom uplatiti dolara dva pa će oni otići negdje daleko, u neko mračno mjesto poput bogataškog novčanika. Isto tako, ne želim prihvatiti Friends for sale aplikaciju iako mi je dnevno pošalju barem dvadeset puta. Zašto bi me zanimalo koliko vrijedim? I kakav si ti to prijatelj uopće? Ne pišeš mi po wallu, ne komentiraš mi fotke, nego me se sjetiš samo onda kad ti trebam da bi si ti okačio neku debilnu aplikaciju. Da, debilne su ti aplikacije, superwall ti je užasno nakaradan jer ne znaš pisati i slikati u onom glupavom programčiću, ruke ti se tresu, od alkohola, vidio sam na fotkama da si opet pio, a mene nisi zvao da ti se pridružim. Zašto bih ti onda bio prijatelj? I zašto smo mi uopće prijatelji? Sreli smo se jednom, više se ni ne sjećam kad, a ti se nisi ni udostojio navesti podatke o tome kako se poznajemo. Ali očekuješ da kliknem yes, support my friend kad se odlučiš u fightclubu razgrabiti s nekim neandertalcem oko toga je li bolja svinjetina na žaru ili lešo. Ta naljutio si se kad nisam znao odgovoriti koju zaklanu životinju najviše voliš jesti u How much do you know your friends kvizu, iako si znao da se ne poznajemo uopće.

A tek poke? Ok, bilo je zanimljivo ispočetka. Pa nam je onda dosadilo, pa se pojavila odlična enough with the poke and let's just have sex grupa čiji smo svi članovi bili. No i tamo se nije ništa događalo pa smo napustili grupu i vratili se mahnitom pokanju. Ujutro bih, umjesto da provjerim službeni mail, odradim posao za koji sam plaćen, prvo dvadeset minuta pokebekao, prsti vas zaboljeli.

Sve to (i mnogo više), nagnalo me da se danas zapitam i razmislim o svojim prijateljima na fejsu. Ako ovako nastave, neki od njih mi više neće biti prijatelji. Neki s kojima sam u sasvim pristojnim odnosima postat će mi smrtni neprijatelji. Kad ih sretnem, prezrivo ću ih gledati, a mislima će mi strujati sve one utrošene minute i klikovi, izlizani miševi i moji zglobovi, sva ona čuđenja kad shvatim da osoba od koje bih to najmanje očekivao šalje fovardušu o krugu prijatelja čijim ekskluzivnim članom mogu postati samo ako prisegnem na neku glupariju. Sve će mi se to prelomiti, jedan veliki poke u mozgu, igonorat ću posljedice i ubiti nekoga. Eto zašto.