Da je živ, bi li Che pisao blog?

Recimo da postoje tri kategorije blogova. Prvi su blogovi kao blogovi, ono nešto na internetu što si je onaj netko otvorio da nešto u njemu piše. Druga kategorija su blogovi političara koji služe isključivo za političko djelovanje i političku samopromociju, a treći su marketinški blogovi koje neka medijska kuća, primjerice, pokrene za svoje zaposlenike kako bi oni nešto tu i tamo natipkali, čisto da raja vidi njihovu ljudsku dušu. Evo, primjerice, posljednji u nizu takvih blogova jest onaj Marije Miholjek, voditeljice s NoveTV.

Prvu kategoriju blogova priznajem. To je ona iskrena, prljava gerila u kojoj tu i tamo osvane kakav junak s odličnim smislom za priču i kvalitetnom percepcijom pa šamara po svemu i svima. To mi je nekako oduvijek ideal, ideja bloga. Che Guevara koji je otvorio blog prije nego je očistio pušku pa umjesto rafalima napada riječima.

Druga kategorija mi je pomalo smiješna. U biti, jako mi je smiješna jer volim gledati staromodne političare kako prihvaćaju nove komunikacijske tehnologije, ali se u istima slabo snalaze. To me uvijek podsjeti na bakice u tramvajima koje vade ciglicu omotanu u one kožne presvlake s najlonom preko tipki i monitora, ali tek nakon što je dobre dvije minute iz mobitela pištao neki grozni midi file, neki pokušaj Schuberta. Bakica se potom četiri puta pokušava javiti, udalji mobitel od glave, gleda, pritisne neki gumb pa stavi na uho, ali mobitel i dalje zvoni, i tako nekoliko puta sve dok se ne javi mužu ili kćeri pa glasno zapodjene besjedu o tome kako baš ide s placa i da je doma za 15 minuta.

Političari fudbaleri s velikim Nokiama

Otprilike tako percipiram blogove političara, samo što su oni još gori jer u priči s tramvajem oni nisu prigluhe bakice, već pijani i pomalo poremećeni likovi koji furaju fudbalerku na mokasine i košulju s cvjetnim uzorkom, upasanu u mrkvasti traper povučen do predjela prsa. Mobitel je okačen na vidljivom mjestu i scenarij javljanja je isti kao i s bakicom, samo što je ovaj očito lažiran, usiljen i s obaveznim političkim komentarom, primjerice kako je rajčica opet poskupjela. Pa onda pogled odobravanja po tramvaju, ne bi li pronašao sugovornika.

Eto, na to me podsjeti blog Ivice Kirina na koji sam svratio da vidim je li ostalo što od medijske pompe i zvona koja su na sav glas zvonila o velikom blogerskom povratku jubitoa. Ali ništa, samo dva posta sveukupno. Što i nije bitno. Glavno da on ima svoju slikicu pored imena, jel.

Treća kategorija blogova je ona koja me možda najviše živcira. Zbog čega zapravo i pišem ovaj post i u njemu kršim sva pravila konciznog i usmjerenog bloganja. Jasno mi je da tvrtke koje imaju poznate zaposlenike, dakle svi tv mediji, koriste ta lica, brendiraju ih i na njima zarađuju. Da sam vlasnik NoveTV i ja bih to vjerojatno radio. No, kako nisam vlasnik NoveTV, niti RTL-a, niti HRT-a, dajem si za pravo da prigovaram činjenici što su njihovi voditelji-blogeri prostituirani na taj očit i loš način. Izuzev valjda jednog blogera voditelja (Šprajca), ostali su blogovi plastični, umjetni i bodu u oči svojom usiljenošću. Evo, baš sam se okomio na simpatičnu Mariju Mihaljek koja mi nije ništa kriva. Igrom slučaja njoj su nedavno otvorili blog i natjerali je da nešto piše.

E sad, da iznenada zaključim, znate kako mi ta vrsta blogova djeluje? Znate one likove s dobrim autima koji izlaze na „ključna“ mjesta u gradu, imaju oko desne ruke onu drvenu narukvicu sa slikama sveca i baš su si nekako fensi u novim cipelama za 1200 kuna, a preko prsa, na pink crvenoj majici, ni više ni manje – Che Guevara?

E, baš tako. Usiljeno, lažno i nevjerojatno ironično.

Špijunaža nikad nije bila lakša

Tvrdim da za većinu nedaća na webu korisnik odgovara sam. Antivirusni program koji mjesecima nije vidio update ili neimanje antivirusnog programa, klikanje na očite spam poruke, davanje informacija sumnjivim osobama, objavljivanje podataka o sebi gdje god.. sve su to elementi koji jednog dana završe - loše po korisnika.

No, na stranu spam. Evo još jedne divne stvari za koju smo si sami krivi i koju, zapravo, odobravamo. U biti, stvar je percepcije, no ostavljanje podataka po raznim društvenim i inim mrežama čini nas dostupnim metama za špijuniranje, uhođenje i slična maltretiranja. Objavi fotku na Facebooku, Flickru, MySpaceu, upiši što radiš na Twitteru pa se još snimi i objavi na YouTubeu i eto ti vraga; jednog ti dana policijski inspektor roditelje provede kroz nečiju sobu prepunu fotografija i informacija o tebi, dok si ti već lagano hladan, u crnom odijelu i 'drvenoj opravi'.

S druge strane, svi pobrojani servisi ne ispunjavaju svoju svrhu ako ih ne koristimo na taj način, uopće nije fora kad se pravimo da ne postoje. Štoviše, treba nam još bolji alat za uhođenje. Stoga web entuzijasti koji pripadaju 'afirmativnoj' skupini razvijaju servise koji će vam pomoći da što lakše 'uhodite' svoje prijatelje, poznanike, neprijatelje.

Želite li biti luđak što sjedi u mraku pred računalom i prati nečiji život do najmanjeg detalja, onda ste rođeni u pravo vrijeme. Protekle (i buduće) godine su kao stvorene za tu vašu malu, prljavu aktivnost. Registracije na sve moguće mreže i pretraživanje su, doduše, naporni i oduzimaju vam puno vremena. Vi želite informacije o svojoj žrtvi odmah i sada, a Google već odavno nije dovoljan.

Tu revno uskačemo mi i savjetujemo vam nekoliko servisa za uhođenje prijatelja!

Stranica divnog imena – www.spock.com za preliminarnu pretragu te stranica za dublju analizu vaše žrtve – www.spokeo.com. Ako ste u Americi, onda vam odlično dođe i www.zabasearch.com, sajt koji zvuči kao da pretražujete bankovne račune korisnika Zagrebačke banke.. Što bi, recimo, bila sasvim pristojna aplikacija...

S druge strane, možete upotrijebiti ove servise i iz manje radikalnih poriva – da pronađete prijatelja ili poznanika na webu, primjerice.

Što su Hrvati po statistici?

Brojka od sto tisuća domaćih korisnika Facebooka* (barem onih koji su kao network naveli Hrvatsku) uskoro će biti postignuta. U trenutku kad pišem ovaj tekst brojka iznosi 97 960, a tendencija rasta je očigledna, barem po par stotina dnevno. Iako sam uvjeren da je polovica korisnika odustala od Facebooka ili odmah u startu ili kad je počeo Rat aplikacija koji je za kolateralne žrtve imao brojne korisnike.

Magazin PlanB u 4. je broju pisao o fb aplikacijama od kojih korisnik može imati direktne i konkretne koristi, no svi smo se manje više složili da je većina njih itekako beskorisna. No, ono što nikako ne može biti beskorisno su statistički podaci koji se onako usputno skupljaju. O tome je već bilo govora; kako Facebook te podatke prodaje marketinškim kompanijama koje ih onda obilato koriste u svojim prljavim poslovima i na nama, jadim pasivnim korisnicima, zarađuju milijune, trilijune, zilijune dolara.  

Većina tih statističkih podataka je beskorisna, barem što se tiče domaće mreže, eventualno kad je riječ o grupama i događajima pa brojka članova i korisnika dobiva smisao i biva dobar pokazatelj popularnosti nekoga ili nečega. Kad  kliknete na statistike koje su izlistane u donjem desnom kutu profila Croatia networka, vidjet ćete neke zanimljive podatke koji su meni, iskreno, pomalo "plastični"“, odnosno nekako sumnjam da odražavaju pravo stanje stvari, ali ću ih svejedno ovdje, zajedno s vama, prokomentirati.

Više Hrvatica nego Hrvata

Od 75 posto članova domaće mreže koji su u profilu unijeli podatak o spolu, 37 posto njih su ženskog spola, dakle za jedan posto ima više žena nego muškaraca. 40 posto njih nije navelo političko opredjeljenje, a od onih koji jesu (60%), 14 posto su liberalni dok su konzervativni ili jako konzervativni u manjini – tek jedan posto.

Što se tiče ljubavnih odnosa, od 60 posto njih koji su ga naveli u statusu, najviše je samaca, čak 31 posto dok je 17 posto u vezi, četiri posto je u braku, a samo jedan posto u otvorenoj vezi. E, sad slijedi dio koji meni ne drži vodu, ali tko sam ja da propitkujem fb-ov sustav sakupljanja podataka i iskrenost ljudi koji ih unose?

Ako je ipak vjerovati tim statistikama, najbolja knjiga nam je Zločin i Kazna, potom 1984. i Da vincijev kod.  Mislim da ti podaci nikako nisu vjerodostojni jer polovica interese ispunjava na hrvatskom, a polovica na engleskom jeziku. Kako onda mjeriti?

Nastavimo. Najdraže serija su nam Seinfeld, Prison Break i Prijatelji. Odmah potom Family Guy pa Stažist, što mi je sasvim logično za ekipu koja je na fejsu. Kad je glazba u pitanju, najviše slušamo rock, a najdraži bendovi su nam U2 i Coldplay. Potom volimo house glazbu, RnB i Pepperse, a na devetom mjestu nam je – Gibboni. To je malo čudno, budući da nam je glazba ujedno i najčešći interes, više od filma i politike koji su na drugom i trećem mjestu. Fotografija, putovanja i povijest su nam prije računala i – djevojaka. Zabrinjavajuće, u svakom slučaju. Valjda zato što na fejsu ima više žena. Hm.. svejedno zabrinjavajuće!

Od ostalih statistika tu još možemo pronaći onu filmsku koja kaže da nam je Snatch najbolji film, a Fight Club odmah do njega. Potom ide American Beauty, Pulp Fiction i Sin City, a LOTR je tek na sedmom mjestu.

Ne znam, meni je to sumnjivo iz više razloga, posebice zato što se ta lista ne mijenja iako broj korisnika raste. Sumnjam da su parametri toliko precizni i toliko točni. Možda je najbolji statistički pokazatelj ipak broj članova neke grupe, događaja ili nečeg trećeg (poput PlanaB, primjerice). Što vi mislite?  

(* Ponizno obećavam da sljedeći tekst na ovom blogu neće biti o Facebooku.)

Kako se Facebook party pretvorio u obični party

Iza Facebook partija stoje tri originalne ideje. Prva je ona nevina, entuzijastična, ona koja želi da se ljudi diljem svijeta okupe na trgovima i spontano upoznaju, druže, pokaju i šalju si hugove. Druga ideja je ona vlasnika Gjure koji s Facebookom nema baš ništa, ali je uvidio priliku da zaradi nešto novca više pa je upravo on organizirao druženje u svom lokalu. I treća ideja je pomalo bizarna. Ne znam tko se toga dosjetio, ali doći na ulaz pred nekoliko mesnih štruca, visokih dva metra, ruku što dosežu do Koreje i reći im 'spank me' kao lozinku i nije baš nešto što čovjek priželjkuje.

Mediji danas prenose podatak od stotinjak okupljenih na Trgu bana Jelačića. Što je točno, ali podatak nije ovjeren od strane DIP-a pa ne možemo znati sa sigurnošću. Niti ja želim napisati da je bilo par tisuća ljudi. Iako ih je bilo, ali kako sam mogao znati jesu li oni s fejsbuka ili nisu? Nedostajala je svrha okupljanju. Nešto što smo trebali učiniti u istom trenutku, fejsbuk flash mob, uzviknuti 'poke' u isto vrijeme ili se podati masovnom haganju.. nešto što bi probilo led.

To je prva zamjerka organizaciji. Kako nije bilo druge, odali smo se random upoznavanju ljudi kojih je u jednom trenutku bilo manje nego novinara koji su, pak, razdragano nagovarali ljude da se skupe u neke grupe, da rade nešto što ljudi s fejsbuka rade pa da ih snime i fotkaju. Što točno, ne znam. Valjda je većina njih vjerovala da ćemo doći obučeni u odijela, razdvajati prste pri pozdravu, što li već geekovi kojima manjkaju socijalne vještine rade.

Ali, fejsbuk je bitan i velik korak ka demistifikaciji takvih uvjerenja. I to je dobro, jako dobro. Nego, evo još jedan problem. Ja imam sto dvadeset i nešto prijatelja na fejsbuku. Ti ih imaš isto toliko. Sa mnom je došlo mojih pet, s tobom tvojih pet. Međusobno se upoznajemo. Ideja je odlična. Social line koji nastaje na licu mjesta. U konačnici ispada da bi se cijelo vrijeme mogao upoznavati dok na kraju ne bi upoznao sve jer uvijek će netko biti nečiji prijatelj. Tako bi funkcioniralo u idealnim uvjetima koji kažu sljedeće: Mora biti prisutno barem nekoliko tisuća ljudi i oni moraju imati na umu koncept socijalizacije. Koji je istovjetan fejsbukovom pa je taj servis i postao toliko popularan. Ali to znači da bi postojala nekakva demokratična fikcija, upoznavački opijat koji bi se srušio pod genijalnošću svoje ideje. Svijet nije spreman za takvo nešto.

Kao što ni Gjuro nije bio spreman za prihvat nekoliko stotina ljudi. Puštali su ih svakih pola sata po nekoliko, kad bi se isti broj odlučio na odlazak iz podruma loše afmosfere, a koju umalo nisam iskusio. Naime, neki mladac kojeg ne želim više sresti nam se prikrpao već na početku, na Trgu. Iako smo mu davali do znanja da je nepoželjan jer je naporni debil. No nije pomoglo, lik je trčkarao za nama i onda nas koštao ulaza. Čekali smo u redu, a on ni pet ni šest izlijeva iz plastične dvolitrenke pivu u sebe, po sebi i po drugima. I jasno, zaštitari nas pobroje, sve koji smo bili oko njega, misleći da nam je brat, sudrug, što li već, i zabrane nam ulaz. Nije pomogla niti novinarska pressica, niti zapomaganje da sam iz Jutarnjeg lista, pa potom iz Sutra. Onda sam posegnuo za elementarnim argumentom – da sam novinar PlanaB.

Zaštitar me pogledao, zastao na trenutak, kao da će nas pustiti unutra, kao da je preplatnik koji se sad bori između užitka čitanja PlanaB i svojeg posla, odnosno svoje odluke, netom donešene. Nismo ušli. Ipak, priča ima sretan kraj. Ovim putem pozdravljam glasnogovornika Mehmedovića koji je imao sluha za medijsku silu i koji je izašao van po nas, zle novinare. A unutra kaos. Svira glazba klasična za Gjuru, random tehnjava, ljudi cirkuliraju, kupuju preplaćena pića koja su, oh, Bože, preplaćena i nije mi jasno zašto su preplaćena, kao da je taj klub neka ekskluziva. Nije. Uopće. Što se fejsbuk partija koji se unutra navodno održavao tiče, ništa posebno se nije dogodilo. Ljudi su partijali kao i inače, samo što se sad tu i tamo mogao čuti neki debilni ulet poput: 'Hej, nisam li ti ono kliknula na moj 'have sex' gumbić?' Dobro, ne znam što sam točno očekivao, možda neku friends for sale real time igru.. ili barem poke party. Na kraju se fejsbuk party pretvorio u najobičnij party, bez stigme plavog, socijalnog monstruma.

 

Facebook je mrtav

Facebook je, poput bloga, prošlost. Datum 20. prosinca proglašavam danom kad mi je Facebook i službeno dosadio. Ne, neću obrisati svoj profil niti ću izdati svojih stotinjak prijatelja koje sam posljednjih mjeseci marljivo sakupljao i izvlačio iz prašnjavih tavana zaborava koji su bili upravo to - zaboravi, hladni, magloviti i možda su upravo takvi trebali i ostati, niti ću prestati raditi ono što je nazanimljivije – gledati fotke s partijanja i putovanja. Naprosto mi je dosadio. Zasitio sam se. Eto, što da dvanula korisnik poput mene kaže.

Čak sam odustao i od nakane da uobličim jedno veliko i lijepo pismo u kojem ponizno molim Marka, prijatelja mi Zuckerberga, da kontaktira poslovne partnere pa da krene proizvodnja Facebook tipkovnice koja bi pored Entera imala iste veličine tipku Ignore. Ma čak sam i prestao maštati, nasloljen na dlan i pogleda uprtog u monitor, kroz monitor negdje tamo daleko, gdje su svi ti ljudi koji mi šalju stotine glupih poziva dnevno zatočeni u jednu veliku kutiju, sapeti i bespomoćni, a ja nadmen s ogromnom request čeličnom palicom developed by me kojom ih mlataram po pohlepnim prstima i preko čijih fovarduša na funwallovima suklja krv, žarko crvena iz vena facebook plavih. Odustao sam od te divne ideje i sad se pravim da Facebook više ne postoji. Oh, ali zašto? Reći ću vam zašto.

Ne, ja ne želim zaustaviti glad u svijetu tako što ću se pridružiti Facebook grupi kojoj je upravo to humana nakana, oh, u kojoj ću klikom uplatiti dolara dva pa će oni otići negdje daleko, u neko mračno mjesto poput bogataškog novčanika. Isto tako, ne želim prihvatiti Friends for sale aplikaciju iako mi je dnevno pošalju barem dvadeset puta. Zašto bi me zanimalo koliko vrijedim? I kakav si ti to prijatelj uopće? Ne pišeš mi po wallu, ne komentiraš mi fotke, nego me se sjetiš samo onda kad ti trebam da bi si ti okačio neku debilnu aplikaciju. Da, debilne su ti aplikacije, superwall ti je užasno nakaradan jer ne znaš pisati i slikati u onom glupavom programčiću, ruke ti se tresu, od alkohola, vidio sam na fotkama da si opet pio, a mene nisi zvao da ti se pridružim. Zašto bih ti onda bio prijatelj? I zašto smo mi uopće prijatelji? Sreli smo se jednom, više se ni ne sjećam kad, a ti se nisi ni udostojio navesti podatke o tome kako se poznajemo. Ali očekuješ da kliknem yes, support my friend kad se odlučiš u fightclubu razgrabiti s nekim neandertalcem oko toga je li bolja svinjetina na žaru ili lešo. Ta naljutio si se kad nisam znao odgovoriti koju zaklanu životinju najviše voliš jesti u How much do you know your friends kvizu, iako si znao da se ne poznajemo uopće.

A tek poke? Ok, bilo je zanimljivo ispočetka. Pa nam je onda dosadilo, pa se pojavila odlična enough with the poke and let's just have sex grupa čiji smo svi članovi bili. No i tamo se nije ništa događalo pa smo napustili grupu i vratili se mahnitom pokanju. Ujutro bih, umjesto da provjerim službeni mail, odradim posao za koji sam plaćen, prvo dvadeset minuta pokebekao, prsti vas zaboljeli.

Sve to (i mnogo više), nagnalo me da se danas zapitam i razmislim o svojim prijateljima na fejsu. Ako ovako nastave, neki od njih mi više neće biti prijatelji. Neki s kojima sam u sasvim pristojnim odnosima postat će mi smrtni neprijatelji. Kad ih sretnem, prezrivo ću ih gledati, a mislima će mi strujati sve one utrošene minute i klikovi, izlizani miševi i moji zglobovi, sva ona čuđenja kad shvatim da osoba od koje bih to najmanje očekivao šalje fovardušu o krugu prijatelja čijim ekskluzivnim članom mogu postati samo ako prisegnem na neku glupariju. Sve će mi se to prelomiti, jedan veliki poke u mozgu, igonorat ću posljedice i ubiti nekoga. Eto zašto.