Moram priznati da sam se već psihički pripremio da ću svoj prvi post za Plan B blog morati pisati o jednoj stanovitoj i trenutno vrlo popularnoj društvenoj mreži, no ubrzo su me uvjerili da ipak smijem pisati o jednoj temi koja me trenutno više kopka i koja će možda, a to je uspostavljanje dijaloga između nas "trulih kapitalista" i zeleno nastrojenih, koje poneki još od milja vole nazivati "prokletim hipicima". Ono što je moje dosadašnje iskustvo u tom pogledu pokazalo jest da zeleni zapravo imaju vrlo ispravne postavke i svjetonazore kojima teže i u koje zapravo i sam želim vjerovati, no ti su isti utopistički svjetonazori, ako već nisu znanstveno utemeljeni, onda nisu ili ekonomski ili društveno održivi. Iz tog razloga upravo ih nazivam utopističkim. S druge strane svjetonazora, međutim, zeleno nastrojeni ne priznaju pojam "ekonomske održivosti" prozivajući ga zamkom u koju upadaju neosviješteni, dok je društvo koje je trenutno egocentrično koncipirano u slučaju bilo kakvog katastrofalnog scenarija ili globalnog kraha ekonomije biti osuđeno na puko preživljavanje i zajedništvo kakvo već stoljećima ne postoji. Isto tako zeleni velike nade polažu u znanost koja bi trebala raditi u interesu čovječanstva.

I tko je sad u pravu?

Prvo i prvo, postoji razlog zašto sam zelene prozvao utopistima, budući da obnovljivi izvori energije te ekološka poljoprivreda na kojima oni temelje budućnost diljem svijeta osiguravaju svoju egzistenciju na državnim subvencijama ili drugim oblicima državne pomoći i kada bi bez subvencija i protekcionizma ušli u tržišnu utrku, u današnjem poretku stvari teško da bi preživjeli. Ukupne energetske potrebe stanovništva u svijetu rastu, stanovništvo donedavno nerazvijenih država navikava se na komfor kojeg do prije dvadesetak godina nisu imali, a na kraju i sam broj stanovnika u svijetu nezaustavljivo raste, a s njime i njegove potrebe za hranom i energijom. No, istovremeno, već dulje vrijeme ljudi se sve više pitaju koliko je taj isti tržišni model održiv i koliko ćemo još desetljeća moći živjeti na razini komfora na kojoj danas pristajemo živjeti. Pogledamo li budućnost iz tog kuta, zeleni odjednom na dulji rok uspijevaju vrlo realno sagledati situaciju, dok "truli kapitalisti" padaju na ispitu zrelosti razmišljanja.

No, kako pomiriti ta sva svjetonazora?

Iz moje točke gledišta postoje dva scenarija. Prvi podrazumijeva da uvjetno rečeno niti jedni, niti drugi ne poduzmu ništa, svijet nastavi živjeti u egocentričnom uređenju sve dok u jednom trenutku ne dođe do kraha globalne ekonomije ili nekog drugog katastrofičarskog scenarija gdje će čovječanstvo globalno osjetiti teške posljedice svog neodrživog razvoja. Drugi podrazumijeva bolan put odricanja sadašnje razine komfora i ekonomskih temelja globalnog društva kojeg zastupaju "truli kapitalisti" prema održivom socijalnom modelu koji podrazumijeva nešto teži i manje lagodan način života u odnosu na onaj na kakav smo navikli. Promatrajući ljudsku povijest i općenito ljudsku prirodu uz urođeni pesimizam rekao bih da čovječanstvo srlja u smjeru prvog scenarija, no iskreno bih volio da me to isto čovječanstvo još za mog životnog vijeka ugodno iznenadi i pokaže bar malo brige za vlastitu sudbinu.

Za kraj, predlažem da pogledate video naslovljen "The most terrifying video you will ever see" u kojem Greg Craven, srednjoškolski profesor i osoba baš poput mene i vas uz pomoć flomastera i komada papira ovdje predstavljenu problematiku vrlo jednostavno postavlja gdje joj je i mjesto.

(Ivan Szekeres)