Kultni SF horor Alien u režiji Ridleyja Scotta američku je premijeru doživio krajem svibnja 1979. godine, postigavši velik uspjeh među kritikom i publikom te je samo u Sjedinjenim Državama na kinoblagajnama utržio šest puta više od uloženog budžeta. Priča je dalje uglavnom poznata: uslijedila su tri kvalitativno neujednačena ali vrlo zanimljiva nastavka, Scott je dobio ulaznicu u holivudsku A-ligu, Weaverova je postala uzor za sve buduće filmske akcijske junakinje, a jedan od najoriginalnijih izvanzemaljaca u pop-kulturi poslužio je kao nepresušna inspiracija za dizajn celuloidnih i inih čudovišta.
Rani scenarij Aliena pojavio se još 1976. godine, a redatelj je u početku trebao biti Walter Hill (Ratnici podzemlja). Međutim, Hill je na kraju zauzeo jednu od producentskih stolica, a projekt vrijedan tada solidnih 10 milijuna dolara dopao je britanskog redatelja Ridleyja Scotta, koji je dotad za sobom imao samo jedan film (Dvoboj do istrebljenja), ali i podosta iskustva u televizijskoj i reklamnoj industriji. Scenarij Dana O’Obannona i Rolanda Shusetta bio je dobrano inspiriran jeftinim B-hororcima iz 1950-ih, što dokazuje i osnovna priča: posada jednog teretnog svemirskog broda pri povratku na Zemlju s usputnog planetoida pokupi neprijateljsko izvanzemaljsko stvorenje – i krvoproliće počinje. Međutim, konačan rezultat na filmskom platnu bio je daleko od bilo kakve trivijalnosti ili trasha, ali i od većine tadašnjih žanrovskih filmova.
Umjetnički izvanzemaljac
Sasvim je očito da su za uspjeh i unikatnost Aliena zaslužna dva glavna faktora: vizualni pristup i tretman likova. Kukcoliko-reptilski izgled krvožednog izvanzemaljca proizvod je pomaknute mašte švicarskog umjetnika H. R. Gigera, i za ono je vrijeme bio uistinu originalan (premda kasnije, nažalost, besramno kopiran). Pritom je genijalan dizajnerski potez to što Alien uopće nema oči, barem ne vidljive, zbog čega još više djeluje kao nešto što je došlo s drugog svijeta. Čeljusti unutar čeljusti i kiselinu umjesto krvi da i ne spominjemo. Giger je bio zadužen i za sve aspekte nezemaljske scenografije, odnosno kreiranje krajnje bizarnog svemirskog broda na kojem posada Nostroma pronalazi tuđinsko gnijezdo.
Ali bez zanimljivih likova ne bi bilo ni zanimljivog filma, bez obzira na sav “eye candy”. Alien je uveo jedan vrlo svjež koncept u prikazu likova u SF žanru, odbacivši pritom ustaljene stereotipe iz popularnih space-opera kao što su npr. Ratovi zvijezda. Na Nostromu tako nema svemirskih pustolova koji spašavaju galaksiju – njegovu sedmočlanu posadu čine ipak obični, poprilično cinični ljudi, koji se žele samo što prije vratiti kući nakon dugotrajnog posla u svemiru i zaraditi svoje bonuse na plaću. Njihove svakodnevne radnje i dijalozi prikazani su u gotovo dokumentarističkom stilu, a kako se priča odvija postaje očito da među njima postoji svojevrsna klasna podjela.
Na prvi pogled možda stereotipno djeluje jedino lik znanstvenika Asha (Iam Holm), koji zbog svog opsesivnog zanimanja za osmog putnika podsjeća na nekog ludog znanstvenika iz klasičnih SF priča. Međutim, kasnije otkrivamo da je Ash zapravo android i produžena ruka beskompromisne korporacije koja izvanzemaljskog stvora želi iskoristiti kao biološko oružje. Zbog uvođenja motiva “zle kompanije” koja ne bira sredstva za postizanje svojih ciljeva, cijelim se filmom provlači prikrivena kritika (trulog) kapitalizma, što je pravilo i u kasnijim nastavcima.
Atmosferični svemir
Jedna od istaknutih osobina Scottovog remek-djela jest i pomno iskonstruirana atmosfera, dotad netipična za takvu vrstu filmova. Alien u svojoj suštini pripada SF žanru, ali s mnogo izrazitih elemenata filma strave, pa tako klaustrofobičan i mračan interijer Nostroma snažno podsjeća na ukletu kuću, što je svakako savršen ambijent za igru skrivača s nepoznatim čudovištem. Zato uopće ne čudi da su pojedini kritičari Aliena okarakterizirali kao “gotički horor u svemiru”. S time je sasvim u skladu polagani tempo radnje, čime više do izražaja dolaze nagle i u pravilu kratke scene izvanzemaljskog krvoprolića. Među njima je i ona famozna i iznimno krvava sekvenca “rađanja”, odnosno izlaska svemirca iz prsnog koša nesretnog Kanea (John Hurt), koja uvijek postigne efekt, bez obzira koliko puta gledali film.
Tajna genijalnosti navedene scene, osim odlično odrađene montaže, leži i u činjenici da glumci za vrijeme njezina snimanja nisu u potpunosti znali što će se dogoditi niti kako će se to tehnički izvesti, pa je kamera praktički uhvatila njihove stvarne reakcije.
I dok opaki stvor redom tamani likove, na kraju se izvuče jedino Ripley, što je sigurno bilo veliko iznenađenje za prosječnog gledatelja iz sedamdesetih, naviklog da na kraju sličnih filmova uvijek preživi neki brkati “macho”. Visoka i koščata Sigourney Weaver, kojoj je to bila prva prava filmska uloga, dodatno će zacementirati svoj pop-kulturalni status sedam godina kasnije u nastavku Aliens, gdje će naoružana i opasna krenuti u rat do istrebljenja s tuđincima, da bi u finalnom okršaju sredila i njihovu “mamu”. Da nije bilo Ripley, vjerojatno kasnije ne bilo ni Sare Connor, Lare Croft, Tarantinove Mladenke iz Kill Billa i sličnih akcijskih junakinja.
Serijal
Nakon što je James Cameron (Terminator) snimio akcijom nabijen nastavak, po mnogima čak i bolji od originala, serijal se na početku devedesetih stilski vratio korijenima. Alien 3, pod redateljskom palicom debitanta Davida Finchera (Klub boraca), više se oslanjao na atmosferu, polagan tempo i vizualne stilizacije nego na nabrijanu akciju, ali je i podijelio publiku i kritiku. Na kraju tmurnog Fincherovog filma Ripley počini samoubojstvo i činilo se da je time njezina priča završena. Naravno, u filmskom svijetu to baš i ne ide tako lako. Francuski redatelj Jean-Pierre Jeunet, otprije poznat po kultnim djelima Delicatessen i Grad izgubljene djece, snimio je 1997. film Alien: Uskrsnuće, gdje je glavna junakinja, pomalo u stilu soap- opere, klonirana.
Međutim, nova Ripley u sebi ima i izvanzemaljske DNK, pa se cijela stvar malo zakomplicirala i krenula u izrazito groteskne vode. Jeunetov film definitivno ima duha i zabavnih trenutaka, premda je nesumnjivo najlošiji u serijalu.
Alien je manje-više uspješno zaživio i u drugim medijima, poput stripova i videoigara, a u novom se mileniju ponovno vratio na filmska platna, u “crossoveru” Alien protiv Predatora. Međutim, koncept koji je možda funkcionirao u stripu – na filmu je izgledao mlako i nelogično te se u pravilu ne smatra dijelom kanona, premda se to silno trudi biti. Ali i takav uradak imao je svoju publiku, pa je ubrzo snimljen i nastavak.
Nedavno je pak službeno potvrđena vijest o snimanju “prequela” Aliena, a najzanimljivije je u cijeloj priči to što se u redateljsku stolicu ponovno vraća Ridley Scott. S druge je strane pomalo razočaravajuće što u novom filmu očito neće biti mjesta za Ripley, budući da će se radnja, kako je Scott najavio, odvijati otprilike trideset godina prije originala. Film bi u kina trebao stići tek 2011. – i to je uglavnom sve što se trenutačno zna. Ipak, fanovi već sad gorljivo iščekuju premijeru jer se stari lisac Ridley zasigurno ne bi vraćao Alienu nakon toliko godina da nema nešto novo za reći. (Tomislav Hrastovčak, Plan B 27)
