Pokucao sam na vrata. Otvorila mi je djevojčica u crvenoj pidžami. Tražio sam Sabrinu. Mahnula je rukom, pokazujući da uđem i počela govoriti nešto na islandskom. U maloj i skučenoj prizemnoj kućici bilo je nekoliko osoba. Dvoje od njih, jedan Španjolac i jedan Nijemac, došli su – kao i ja – preko Couch Surfinga, internetske zajednice čiji članovi jedni drugima nude besplatan smještaj. Uglavnom na kauču. Po prvi sam put odlučio putovati na takav način. Poslao sam deset mailova, ali jedina je odgovorila Sabrina.
Nisam očekivao punu kuću nalik na malu komunu. U kući je bio i Toti, Sabrinin suprug, i njihovo troje djece: Bjartur [Pjartur], Camilla i šestomjesečna beba kojoj sam zaboravio ime. Upoznali smo se. Toti se bavi prodajom magičnih gljiva koje rastu po cijelom Islandu, rentiranjem starih automobila i popravcima bicikala. Nasmijana Talijanka Sabrina živi već godinama na Islandu, a zajedno sa suprugom iznajmljuje sobe trojici studenata u potkrovlju i proizvodi nakit. Vrata nikada nisu zaključavali, a gosti su stalno dolazili i odlazili.
Bio sam preumoran i osjećao se pomalo čudno. Nakon putovanja po Norveškoj nije mi se spavalo s još troje ljudi u sobi koja – čak i po mojim inače niskim kriterijima – nije bila nikakvo mjerilo čistoće. Ujutro me probudio Bjartur, razmazujući ručicom marmeladu po mome licu, a i beba je počela svojski plakati. Toti mi je uz jutarnju kavu i cigaretu objasnio da je u zadnjih 48 sati na Islandu bio 21 potres. I da je to posve normalno.
U kući mi se nije ostajalo, želio sam izaći što prije. A na ulici je upravo kišilo. I svakog narednog dana stuštilo bi se najmanje desetak pljuskova, što me najprije gnjavilo, zatim sve više ljutilo, no uskoro sam se na to naviknuo kao na sastavni dio ugođaja.
Najsjevernija europska metropola
Bila je subota ujutro i grad je još spavao, mamuran. Galebovi su na ulici skupljali ostatke hrane, a svuda uokolo ležale su razbacane boce piva i votke. Ušao sam u pekarnicu nekog Bugara i doručkovao princes-krafne. Bile su fenomenalne. Rejkyavík se budio. Smješten u maglovitom zaljevu, u usporedbi s ostalim zapadnoeuropskim metropolama izgledao je kao urbano selo. Pored nekoliko korporacijskih nebodera, ljudi stanuju uglavnom u šarenim drvenim kućicama. U gradu živi oko 150.000 ljudi, što je gotovo polovica islandske populacije. I sve je mirno, ekološki i samoodrživo, osim vikendima, kada u run touru na tisuće ljudi u provod izlazi nakon ponoći i divlja do ranih jutarnjih sati. Za samo jednu večer popije se više alkohola nego u Zagrebu za mjesec dana, a nevjerojatno je da – premda su svi divlji, psihotični, opijeni i euforični – incidenata gotovo da i nema. Ovo je jedno od najsigurnijih mjesta na planetu. Ilustracije radi: policajci na ulicama ne nose oružje, a kriminalci iz zatvora vikendima odlaze kući.
Sljedeće noći izašao sam u grad sa cimerom Španjolcem. U dizajnirane kafiće polako su počeli pristizati gosti. Pili smo lokalno pivo strahovito lošeg okusa i čekali da se napuni jedno od turbopopularnih mjesta u ulici Bankastræti [Pankastrajti]. Iza ponoći se više nije moglo disati. Ljudi su se fantastično zabavljali, plesali i družili.
Tada sam shvatio da mî južnjaci trebamo nekoliko godina provesti na sjeveru da bismo shvatili mentalitet Nordijaca. Iz moje površne perspektive, u Reykjavíku žive mračnjaci, cinici i kreativci, ispunjeni čudnim sjevernjačkim entuzijazmom i energijom, ali i nekom melankolijom i osamljenošću. I svi imaju stila. Osim kada piju – jer tada se oblokavaju kao da im je to posljednja kap alkohola u životu.
