Prije osam godina dobila sam crni plastični fotoaparat marke Holga. Naizgled robusna ali vrlo lagana, plastična kamera proizvodila je čudne zvukove dok sam je preokretala u rukama. Metalne kukice koje drže njezino lagano tijelo ispadale su iz ležišta, zamrljani plastični objektiv nikako se nije dao očistiti, a dva flastera zalijepljena preko bočnih dijelova fotoaparata držala su svu tu plastiku na okupu. S tim se može fotkati? – bilo je moje prvo pitanje.
U to vrijeme u New Yorku se održavao treći po redu fotonatječaj pod nazivom “Krappy Kamera Show”. Bacila sam pogled na galerije fotografija: ljudi, svakodnevni i potpuno obični predmeti, kućni ljubimci, plaže i ulice – pretvarali su se u sanjive i nostalgične fotografije, koje kao da su ispale iz nekih pradavnih vremena ili iz prašnjavih albuma nečijeg djetinjstva. Uvjet za prijavu fotografija bio je da su fotkane Holgom, Dianom, Dories, Lubitelom, Ansco Pixom ili bilo kojom drugom pinhole kamerom kućne izrade. Definitivno mi je postalo jasno da želim izrađivati takve fotke.
Moje ushićenje trajalo je točno do prve trgovine fotografskom opremom – mali izbor preskupih 120-milimetarskih filmova, kakvi idu u moju Holgu, nikako nije bila opcija za tanak studentski džep, što me prisililo da istražim druge mogućnosti.
LOMO LC-A, Diana, Lubitel, Smena – samo su neki u nizu mnogobrojnih fotoaparata za koje sam otkrila da mogu postići efekt sličan Holginom, a u dobar dio njih idu i obični 35-milimetarski filmovi, dostupni svačijem budžetu; dapače, za našu priču – što jeftiniji i stariji, to bolje! Njihova su zajednička karakteristika (osim što neki od njih imaju plastične leće na objektivima i potpuno plastično kućište, koje vrlo često propušta svjetlo) u ovom slučaju vrlo poželjni i potpuno neočekivani efekti koje možemo vidjeti tek kad fotke razvijemo. Svi takvi (nekad jeftini) plastični aparati omogućuju odmak od svih pravila koja nalaže tradicionalna fotografija. Po uređaju marke Lomo – ta je tehnika dobila naziv lomografija.
Kreativne greške
Strastvena, demokratska i zaigrana, lomografija je fotografija koja krši sva pravila. U očima lomografa čitav svijet postaje upravo taj trenutak koji treba zabilježiti. Kućni ljubimci, golubovi, prolaznici, otvarač za boce, spavaća soba ili baloni na rođendanskoj zabavi, ormar pun starih tenisica, cvijeće na prozorima ili vaša stopala – objekt lomografije je sve što vas okružuje i što vam padne na pamet! (Osobno još uvijek prolazim kroz fazu golubova.) Ljepota i čar lomografije upravo su u tome što tu nema neke prevelike nauke, ne morate komplicirati i razmišljati što i kako, mjeriti svjetlo, paziti na blendu i ekspoziciju (što je to uopće?), nositi sa sobom stative i čitavu plejadu ostale fotoopreme kako bi vaše fotke ispale što bolje.
Pri lomografiji je važno samo okidati i dobro se zabavljati, a što je najbolje – ne postoje pogreške. Postoje samo “sretni nesretni” slučajevi. Tzv. light leaks, kada fotoaparat zbog nekvalitetne proizvodnje ili jeftine leće propušta svjetlo onda kada je to najmanje potrebno, suludi efekti koje dobijete kada koristite filmove kojima je istekao rok trajanja, nepravilne kompozicije, dvostruke ekspozicije, cross processing, vinjetiranje ili zamućeni objekti – samo su neka obilježja ovakve vrste fotografije.
Premda lomografija predstavlja znatan odmak od tradicionalne školske fotografije, kršeći njezina pravila – ona postavlja svoja, a za onoga tko ih prihvati lomografija postaje način života. Tako prvo pravilo nalaže da svoj lomić nosite kamo god idete i da ga uvijek imate sa sobom. Pritom se ne misli samo na putovanja po egzotičnim zemljama ili na odlazak na more; jutarnja higijena i pranje zubi ili kupovina kruha i mlijeka u kvartovskom dućanu – mogu rezultirati boljim serijama fotografija nego što bi bile one iz Indije ili Pariza.
Koristiti ga možete uvijek, neovisno o dobu dana i vremenskim prilikama, a da biste okinuli ne morate čak nužno niti gledati kroz tražilo. Možete dignuti ruke visoko iznad glave, spustiti ih posve nisko ili pak držati fotić iza leđa – i jednostavno okinuti. Pravi element iznenađenja dogodit će se onda kada fotografije razvijete. Možda ponekad nećete moći sa sigurnošću utvrditi što se točno na fotki nalazi i kako ste do toga došli, ali koga briga; ako vam se fotka sviđa, vaša lomo-misija je ispunjena.
Putin – lomograf i kum lomografije
Neki fotoaparati koji pripadaju ovom lomo-pokretu postoje i više od 40 godina, no do njihove popularizacije i koncepta lomografije došlo je nešto kasnije. Čitava priča počela je 1991. godine, kada je skupina bečkih studenata, tumarajući praškim ulicama, sasvim slučajno kupila jeftin ruski fotoaparat LOMO LC-A, želeći fotkati svoje turističke eskapade. Po povratku kući razvili su filmove i efekt je bio nevjerojatan! Fotke neprirodnih boja, snolike ulice, portreti, detalji… – prekršena su bila apsolutno sva pravila fotografije i nastala su mala remek-djela. Uskoro su ih na ulici zaustavljali rođaci, prijatelji, čak i potpuni stranci koji su vidjeli njihove fotografije, počevši zahtijevati svoj LOMO LC-A. Da bi opskrbili ljude fotićima, u početku su ih Bečani švercali preko granice, no s rastom potražnje zaredali su se posjeti Rusiji.
Nakon nekoliko lomo-izložbi u Moskvi i New Yorku, uslijedio je odlazak u tvornicu Lomo u Sankt Peterburgu, gdje se ovaj fotoaparat originalno proizvodio. Suradnja koja će uskoro nastati između lomografskog društva u Beču i čelnika tvornice Lomo bila je logičan razvoj događaja. Ipak, nije sve išlo glatko ni jednostavno kako bi se danas moglo činiti. S obzirom na to da je cijena proizvodnje bila daleko viša od prodajne, Rusi su namjeravali obustaviti proizvodnju, ali nakon susreta delegacija dviju zemalja (Austrije i Rusije) i na intervenciju i nagovor tadašnjeg zamjenika gradonačelnika Sankt Peterburga – čelnici tvornice Lomo pristali su na daljnju proizvodnju. Tako je bečko lomo-društvo postalo ekskluzivni distributer uređaja LOMO LC-A za čitav svijet, a zamjeniku gradonačelnika dali su lomo-kameru, proglasili ga članom lomografske zajednice i kumom lomografije. Taj divan čovjek zaslužan za razvoj lomografije bio je – ni više ni manje nego – Vladimir Putin.
