Hladno je. I ne da mi odjenuti 4,4 džempera ispod jakne kako bih mogla izaći van, a zatim sve te slojeve morala skidati po prevrućim zagrebačkim poluklubovima. Opet ostajem doma. Ustvari, to već radim barem dvije godine, otkako sam otkrila da mi je draže ostati kod kuće i družiti se s prijateljima nego se opijati do granice zaborava i boli koju ne spašavaju ni tri jutarnja neofena. U mojoj ladici nema programa klupske scene, ali zato ima mnogo kutija u kojima se skriva društveni život. Moje “prijatelje” Cicu, Gjuru, Purgeraj i Tvornicu zamijenili su Pictionary, Trivial Pursuit, Riziko i Nintendo Wii (s tim da ne znam treba li ovo potonje stavljati u istu kategoriju – jer nije ni tzv. board game, niti je baš društven).
Nije to friški đir. Počelo je, kao što uvijek sve počinje, u djetinjstvu. Dida me je odgojio na trešeti, jer “kakav bi to bio Dalmatinac koji ne zna igrat’ na karte, i to u obje discipline – ‘ko više i ‘ko manje”. Zanat se učio ispod borovine na plaži dok su se purgerska djeca igrala u plićaku. Ako nisi proveo barem jedno ljeto tako da si stalno bio na plaži a nikad se okupao u moru, opet nisi bio Dalmatinac. Kupanje je za turiste. Domaći su igrali karte. Čitav se društveni život na otocima odvijao oko tih karti i balota. Tko je tada imao ove fancy igre oko kakvih se moje društvo subotom okuplja za stolom mog zagrebačkog doma? Ali fancy igre su balote novog doba. Mi kotrljamo kockice kao što je moj dida kotrljao balotu. I kotrljamo ih “utoplo” i tamo gdje nema prašine baš u tolikim količinama. Za stolom.
I stolne su se igre – piratizirale
Naravno da ne igramo Čovječe ne ljuti se. To smo igrali u 5. osnovne. Onda kad se nismo igrali “zjoga” a.k.a. “školice” nacrtane kredom na pločniku ispred zgrade. Netko sretniji imao je Monopoly, a najsretniji je bio onaj tko bi na tom Monopolyju barem na dva sata posjedovao sve kuće, čitav svijet. Trgovali smo lažnim dinarima i nekretninama, a kad se to počelo 90-ih odvijati i u stvarnosti, nije više bilo zabavno. Još uvijek nije. Osim ako se ne radi o modernoj barbikastoj verziji Monopolyja koja se zove Lovopoly, a krasno se prodaje za Valentinovo. U Hrvatskoj se može kupiti i Monopoly “Upoznaj Lijepu Našu”, po cijeni od pedesetak kuna – igra idealna da klinci bolje nauče zemljopis.
Zaista je zabavan i Pictionary, prva igra koja me odvukla od famoznog tulumarenja do zore. Otkrio mi ju je Marino sa splitskih Mejaša. Podijelio nas je u parove i imali smo ravno minutu da nacrtamo pojmove koje su naši partneri u igri morali pogađati. Da igra bude teža, morali smo crtati pojmove poput “lančane reakcije”, “nade” ili “duhovnosti”, a nismo se smjeli služiti ni slovima, ni brojkama ni simbolima. I nismo smjeli niti pisnuti. Samo olovka i papir i dobar mozak tvog partnera. A kako su izgledali ti crteži – to je teško dočarati riječima. Kada netalentirani crtač poput mog dragog prijatelja i kolege Nebojše Grbačića nacrta Hrvatsku kao krumpir, za točkicu na “gomolju” nitko ne bi mogao niti slutiti da treba predstavljati Zagreb; pogađanje je išlo više u smjeru – krumpirove truleži. A jednom zgodom je pak trebalo nacrtati riječ “osobina”, a kolega je nacrtao veliku osobu i benzinsku crpku “Ina”, ali njegov rebus (osoba+ina=osobina) nije bio pogođen. Možda ipak zato što loše crta.
Ova jednostavna igra od prošle se godine može nabaviti i u našim trgovinama. A do tada – svatko se snalazio kako je znao. Prije dvije godine nabavila sam lažni Pictionary na crnom tržištu, za 300 kuna. Danas originalnu igru možete kupiti u trgovinama za 51 kunu manje.
Set zabavnih igara
Bistroglavima koji ne propuštaju kvizove poput “1 protiv 100″ ili “Najslabija karika” – svidjet će se Trivial Pursuit jer je kao stvoren za njih. Zadatak je odgovoriti na hrpu pitanja: od onih zaista teških, na koje bi i sam Pauletić razbijao glavu, do gluparija iz svijeta showbiza – idealno za one koji prate “Red carpet”. Savjet zlata vrijedan: dobro slušajte pitanje koje vam se postavlja jer se u samom pitanju često krije i odgovor. Primjerice, u pitanju postavljenom na sljedeći način: “Evo kako se zove novi predsjednik Bolivije?”, krije se ime predsjednika (Evo Morales). Ili: “Koji vražji broj znače brojevi 1010011010?” – znače broj 666.
Ako niste baš puni znanja, ni crtati ne znate dobro, a uz to ste kao mali sanjali da ćete osvojiti svijet, za vas je Riziko - igra u kojoj se igrate rata bez pušaka. Apsolutno neprivlačno za žene, ali moji frendovi “okidaju” na to.
Cluedo nisam igrala nikad, a i čula sam da je ovu igru zabavno igrati samo – jednom. Jer kad doznaš tko je bad guy, nema više smisla igrati ponovno. Jednom sam ipak igrala Jengu, igru s 54 drvene pločice, pri čemu je bitno imati mirnu ruku zbog izvlačenja pločica iz visokog tornja. Stoga, drhtavci, odmak – jer igra završava čim se toranj sruši.
Twister se može nabaviti za 149 kuna, ali ovu ćete igru igrati vrlo rijetko jer će se u društvu uvijek naći netko ne odviše gibak, a ni oni podeblji neće se htjeti zapetljavati u ljudski čvor. Ako ipak skupite najmanje 4 čovjeka voljna igrati (s manje igrača je ubibože dosadno), očekuje vas plastična podloga s krugovima u četiri boje, u koju ćete morati stavljati ruke ili noge, već prema znakovima koje pokazuje kazaljka na ruletu koji ste prethodno zavrtjeli.
Za one mirnije dobro će poslužiti igra iz istog cjenovnog ranga – Riječ na riječ. Radi se o “trodimenzionalnoj” igri u kojoj trebate složite riječ od što više slova jer svako slovo donosi nove bodove. Meni osobno igra nije osobito dinamična, a i nisam naišla na partnere koji bi je bili voljni igrati. Slična igra iz te kategoriji je Boogle. Potrebno je izmiješati kockice sa slovima, a onda u roku od 60 sekundi načiniti što dužu riječ – s tim da istu riječ ne smije imati nitko drugi u ekipi, a sva slova koja tvore tu riječ moraju se nalaziti jedna do drugih na podlozi za Boogle. Navodno je od svih tih igara s riječima najbolji Scrabble. No to tek moram zaigrati.
Moždane vijuge možemo uprezati i uz igru koju jednostavno zovemo - Rječnik. Za nju vam “samo” treba Klaićev Rječnik stranih riječi (računamo s tim da ga svatko ima kod kuće; u suprotnom će vas igra stajati oko 450 kuna). Igrači moraju pogoditi značenje neke riječi, pa igra podsjeća na “Genijalce” s televizije.
Ako pak niste previše društveni i nemate više od jednog prijatelja s kojim biste se igrali, a volite razmišljati, za vas je oldschool šah. Domino je pak mnogo jednostavnija i dosadnija igra, ali postiže plemenitu svrhu ako ga igrate s malim djetetom – i vježbate vlastito strpljenje. Svim samcima kojima je dosadno ipak više preporučujem Nintendo Wii. Barem ćete se kretati.
