“STRESS”
Xavier: Nisam u stanju jednoznačno objasniti “poruku” videa za pjesmu “Stress”. Time bih gledatelju oduzeo sav čar interpretacije. Kad u startu odlučiš raditi spotove koji izlaze iz tradicionalne sheme, moraš prihvatiti da ne smiješ istovremeno servirati gotova rješenja. Zbog toga tijekom prvih mjesec dana po izlasku videa nismo davali nikakve izjave o njemu. Jer sve bi se svelo na fraze tipa “video nije rasistički”, “nasilje je loše” itd. Htjeli smo da ljudi sami pogledaju, razmisle i dođu do raznih zaključaka.
Kad smo počeli snimati, htjeli smo subverzivan video – ispao je možda kontroverzniji nego što smo namjeravali. Oklijevali smo između nogometnih huligana i “šljama” iz predgrađa; prevladao je “šljam” kao pravi predstavnik urbanog nasilja. Mislim da je taj sukob naizgled nespojivih kodova – žestoke glazbe, nasilja u videu i imidža Justice kao dance-grupe – najviše pridonio oprečnim interpretacijama. U svakom slučaju, iza ideje stojimo Gaspard, ja i režiser Romain Gavras, koji je napravio izvrstan posao.
PARODIJE
Xavier: Smatramo da ih ima izvrsno napravljenih. Pisali smo režiseru jedne parodije “Stressa” (Thomas VDB, op. a.) da ga pohvalimo. Ali neke su stvarno bezvezne, pada mi na pamet jedna koju je producirao Luc Besson (“No justice”, op. a.), čini mi se i da je dosta koštala, a i glazbena podloga koja je, kao, trebala podsjećati na našu stvar “Stress” bila je baš loša. Htio je izazvati polemiku, a dobio je šipak. Mislim da je skupio tek par tisuća klikova na stranici Daily Motion (francuski YouTube, op. a.).
CHRISTIAN CLUB
Xavier: Kad smo kreirali svoju stranicu MySpace, bilo nam je ponuđeno nekoliko glazbenih pravaca koji su trebali označiti naš stil. Na popisu se nije našao disco, ali zato smo otkrili da postoji Christian club. Naziv nam je bio smiješan pa smo ga zadržali, premda je zapravo sve to šala. A zašto križ? Pa prije dvije tisuće godina križ je poslužio da se čavlima na njega pribije Isus Krist. Križ je simbol kršćanstva. Ali mi ne sviramo Christian club.
SIMBIOZA
Gaspard: Činjenica je da smo jako komplementarni. Kad smo se upoznali, imali smo dosta različite utjecaje, ja sam npr. svirao bubnjeve u jednoj rock-grupi. Ali shvatili smo da obojica volimo pop koji se vrtio 90-ih godina na MTV-u, stadionsku glazbu. Danas, s obzirom da provodimo sve vrijeme zajedno, na neki način izgrađujemo nove, zajedničke reference. Fizički smo jako često u istom prostoru i slušamo istu glazbu. Sad, što će se dogoditi s Justice i možemo li egzistirati zasebno, ne znam. Da, moglo bi se reći da je u pitanju simbioza.
SURADNJA
Xavier: Nema mnogo glazbenika s kojima bismo odbili suradnju. Iz praktički svega moguće je napraviti nešto dobro, to je izazov. Sad, imamo nekakve osobne afinitete što se tiče produkcije… Recimo da će nas prije privući rad na francuskom ili američkom rapu, nego na nekoj francuskoj rock-grupi. Zasad je ispalo tako da nismo još nikog producirali, iz raznoraznih razloga. Remiksevi su opet druga priča, tu je stvarno sve moguće. Ničeg se ne bojimo. Osobno, najdraža suradnja mi je s grupom Soulwax (dio članova je iza belgijskog projekta 2 Many DJs, op. a.), postali smo prijatelji.
PLANOVI
Xavier: Krajem rujna održat ćemo posljednji live koncert za naredne dvije godine, 27. 9. Onda ćemo se posvetiti montiranju dokumentarnog filma koji smo snimali u ožujku u SAD, s Romainom Gavrasom. Film se zove “Across the Universe” i treba izaći u studenome. Tad ćemo napraviti svjetsku mini-turneju u sklopu promocije. Uz film će ići i bonus-DVD našeg nastupa uživo iz jednog grada, ne znam više točno kojeg. Film je o nama, ali ne radi se o nekakvoj genezi grupe. Jednostavno, snimao je naš život. Doživjeli smo gomilu nevjerojatnih stvari, u danim trenucima bismo si rekli: “Da je barem ovo netko sad snimio, bilo bi genijalno…” Zbog toga smo otišli u SAD, na teren plodan za takve bizarne situacije. Uzeli smo sa sobom Gavrasa, koji nas je ponekad snimao 24 sata na dan, i eto… Čovjek se vratio u Pariz sa stotinama sati materijala. Na snimkama se skoro uopće ne govori o glazbi, više se prikazuje što se događa kad baciš članove male francuske grupe usred Amerike i kako se snalaze tijekom tri tjedna.
MALINKONIJA
Xavier: Kad slušamo glazbu, trudimo se pronaći onu zbog koje će nam poteći suze. Da proplačemo od emocije koju će pobuditi u nama. Skoro nikad ne slušamo suvremenu glazbu, iznimke su rap i R&B. Slušamo gotovo isključivo pop iz 60-ih i 70-ih godina. Ljubavne pjesme, ekstra sladunjave i sentimentalne. Dragi su nam npr. Todd Rundgren, Billy Joel, Supertramp… ma ima ih milijarda. Zapravo, pogledamo popise ljestvice Billboard iz tih godina, skinemo stvari po redu i onda lijepo slušamo.
LIVE
Xavier: Mi se nekako vidimo kao proizvođači disca prerušeni u rokere. Naši koncerti izgledaju kao rokerski nastup, ali to je sve s namjerom, dekor je zapravo parodija rock-koncerta. S ogromnim zvučnicima i kablovima koji su razvučeni posvuda po pozornici, sve izgleda pomalo starinski. Prije nego što smo krenuli s nastupima uživo postavili smo si pitanje – što učiniti s materijalom kojim se služimo, treba li ga sakriti ili isfurati estetiku techna iz 90-ih godina s puno svjetlosnih efekata ili nešto treće? Zbog toga smo odlučili malo pretjerati u estetici, jer ako pogledaš golu osnovu, radi se o dva tipa s dva kompjutora usred pozornice. A to je nešto najdosadnije što postoji.
TVORNICA
Xavier: Imamo sreće što smo pod etiketom Ed Banger Records, smijemo raditi što god želimo, bilo glazbeno, bilo vizualno. Npr. “Stress” bi se moglo okarakterizirati kao neki naš hir. Etiketi u tom smislu ništa nije donosio jer nije objavljen kao single, ali ipak su nas pustili da se zaokupiramo tim projektom. S druge strane, nakon što napravimo pjesmu, okrećemo se i drugim aspektima, npr. marketingu. Ta riječ možda para uši nekim umjetnicima, ali mi taj dio doživljavamo kao izuzetno poticajan. Cilj nam je da uspijemo dugoročno. Odnosno, da kad nakon 10 ili 20 godina budemo gledali unatrag, kad uđemo u kategoriju starih dosadnjakovića koje je pregazilo vrijeme, možemo reći da smo obavljali svoj posao s puno strasti i da nam ostaje ponos.
SLAVA
Xavier: Doživljavamo se kao dvojicu budala. Što se tiče Francuske, ne provodimo ovdje dovoljno vremena da primijetimo neko prepoznavanje na ulici i to. U svakom slučaju, zasad nema nikakve razlike, po tome zaključujem da smo i dalje anonimusi. Na koncertima nam ponekad prilaze ljudi, žele popričati pet minuta. To nam ne predstavlja nikakav problem. Jedina malo glupa situacija je kad te netko krene fotografirati jer te prepoznao, ali zapravo ne zna čime se baviš. Ono, nema pojma tko si, ali osjeća da je negdje vidio tvoj lik pa za svaki slučaj okine.
Ali ne razumijem zašto su vam zabranili da snimate razgovor kamerom, ta direktiva ne dolazi od nas. Ne bojimo se kamera, jedino ne volimo ići kao gosti u zabavne emisije.
Zasad nismo osjetili nikakvo breme “slave”, radimo što god poželimo, manje-više kad god poželimo.
(Ivana Juriša-Acheré, Plan B 12)
