Što bi se dogodilo kada bismo beskonačnom broju majmuna dali da nasumce lupkaju po pisaćim strojevima? Hipotetski, nakon nekog vremena jedan bi majmun možda napisao neku Shakespeareovu tragediju, drugi bi napisao “Bogatstvo naroda” Adama Smitha, a treći Aristotelovu “Politiku”. Implicirajući zakone statistike i mogućnosti, tu je teoriju (infinite monkey theorem) prvi iznio britanski biolog Thomas Henry Huxley u 19. stoljeću. Parafrazirajući ga, britanski politolog i medijski analitičar Andrew Keen započinje svoju knjigu “The cult of amateur – how today’s internet is killing our culture”, koja je krajem prošle godine uzbunila globalnu blogosferu.
Da će se to dogoditi bilo je jasno već iz samog naslova, a sadržaj knjige, logični i snažni argumenti, mnoge su blogere, web 2.0 poduzetnike, amaterske redatelje s YouTubea i volonterske urednike Wikipedije natjerali da se razljute, zapitaju i reagiraju. Ironično (i očekivano), knjiga u kojoj Keen govori o negativnoj strani demokratizacije medija te prava i mogućnosti svakoga da bude umjetnik, publika i kritičar u jednom, potaknula je na stotine ozbiljnih diskusija diljem interneta, a ponajviše u blogosferi. Nazivajući blogere “majmunima u pidžamama”, Keen se obrušio na čitav koncept weba 2.0 u kojem blogovi imaju vodeću ulogu, a njegove kritike nije ostao pošteđen ni urednik popularnog časopisa Wired, Chris Anderson, čijim se teorijama iz knjige “The Long Tail” bave brojni ekonomisti i statističari.
Blogerima manjka analize, objektivnosti i stručnosti
Keen Andersonu zamjera što se poziva na snagu beskonačnog broja autora i njihovih talenata, upozoravajući ga da kod blogera ipak postoji “veliki nedostatak talenta, stručnosti, iskustva i profesionalnosti u svakom pogledu”. Uslijed demokratizacije medija, posebice onih pisanih u obliku blogova, tvrdi Keen, izgubila se granica između publike i autora, između činjenice i fikcije te između umjetnosti i oglasa. Blogeri šire neprovjerene i neobjektivne tračeve, urednici Wikipedije informacije i podatke mijenjaju shodno vlastitim željama i nahođenjima, a jedni i drugi izbjegavaju analizu, objektivnost i stručnost.
- Nisam shvatio da demokracija ima toliko mogućnosti i revolucionarnog potencijala. Mediji, informacije, znanje, sadržaj, publika, autor – sve će se demokratizirati Webom 2.0. Internet će demokratizirati Veliki Biznis, Velike Medije, Veliku Vlast. Čak će demokratizirati i Velike Stručnjake, pretvarajući ih u “plemenite amatere” – ironičan je Keen.
Njegov je najveći strah da će se daljnjim razvojem demokratizacije svih vrsta medija (od blogova do YouTubea) i širenjem “mudrosti mase”, svesrdno potpomognute Googleovim pretraživačkim algoritmima koji funkcioniraju po principu popularnosti, a ne objektivnosti i znanja, ostvariti ideja “tekuće verzije” knjige. Tom su se idejom isprva bavili njemački filozof Kurd Lasswitz u priči “Die Universalbibliotek” iz 1901. godine i argentinski pisac Jorge Luis Borges u svojem eseju “La biblioteca total” iz 1939. godine, a ideju univerzalne knjige (medija) sedamdesetak godina kasnije aktualizirao je tehnološki vizionar Kevin Kelly. Njegova “tekuća verzija” knjige zapravo je beskonačan i povezan medij u kojem su sve knjige svijeta skenirane i međusobno povezane. Kako to Kelly vidi, “kopipejstanje”, povezivanje, komentiranje i obilježavanje teksta važnije je od samog pisanja knjige.
Građani-novinari stvorili su novinarstvo bez novinara
S takvim stavom, tvrdi Keen, nastupaju blogeri. Njihov osjećaj za intelektualno vlasništvo, točnost i provjerenost informacija koje šîre – dalo je pisanoj riječi “demokratičnost” u vidu tekstova i članaka koji ne nose nikakvu težinu. U trenutku kada se bloger proglasi “građaninom-novinarom”, stvara se “novinarstvo bez novinara”, tvrdi Keen.
- Profesionalni novinari vještinu nauče kroz neposredno iskustvo izvještavanja i uređivanja vijesti pod budnim okom drugih profesionalaca. S druge strane, građani-novinari nemaju formalne pripreme ili stručnosti, no ipak rutinski nude svoje razmišljanje kao činjenicu, glasinu kao reportažu te aluziju kao informaciju. Posjedovanje računala i internetske konekcije ne čini pojedinca ozbiljnim novinarom, isto kao što ni posjedovanje kuhinje ne čini pojedinca profesionalnim kuharom. No milijuni amaterskih novinara misle suprotno. U 2005. godini, primjerice, poslije uragana Katrine mnoge prve vijesti o šteti stigle su upravo od građanina-novinara, ljudi koji su o kaosu blogali s mjesta događaja te fotografirali razorene kuće. Međutim, kasnije se pokazalo, te prve dojave potpomogle su širenju neutemeljenih glasina o broju poginulih i silovanih, a prave informacije stigle su od profesionalnih novinara, koji su – za razliku od građana-novinara – imali pristup informacijama policije, vojske, vatrogasaca i spasilaca. Građanima-novinarima naprosto nedostaje izvora za vjerodostojne vijesti – piše Keen.
Sljedeći bitan element koji pokazuje kako blogeri degradiraju novinarstvo, tvrdi Keen, zaključak je njegovog prijatelja, Ala Saracevica, urednika San Francisco Chroniclea, koji je razliku između blogera i novinara opisao rečenicom: “U Americi blogeri ne idu u zatvor zbog svog rada.”
Amaterizam se nametnuo, kvaliteta izostaje
No dio krivice zbog amaterizacije i demokratizacije medija, priznaje Keen, leži i na novinarima, kojima je lakše preuzeti neprovjereni trač od blogera i objaviti ga, nego istražiti istinu. Osim toga, novinari su pod utjecajem blogerskog pisanja prisiljeni mijenjati svoj stil. Kao što je Nicola Carr, novinar magazina Atlantic, u članku “Is Google making us stoopid” nedavno zaključio: vrijeme koncentracije čitatelja tekstova na internetu – smanjuje se. Tekstovi čitanih blogera su kratki, ne ostavljaju mnogo prostora za profesionalni izričaj.
To utječe, tvrdi Carr, na mijenjanje novina koje iz ozbiljnih, dugih, analitičkih i kritičkih tekstova prelaze na površne i kratke tekstove, prilagođavajući se novonastalim situacijama na tržištu, što za sobom nosi otpuštanje ogromnog broja medijskih radnika.
Drugim riječima, a što potvrđuje Keen u svojoj knjizi, kvantiteta pobjeđuje kvalitetu, ne samo na području blogova i novinarstva, već u svim segmentima kulture. Od znanja osakaćenog na Wikipediji, filmske industrije u kojoj vlast preuzimaju amateri s YouTubea, diskografskih kuća bespomoćnih u borbi s “demokratskim” internetom pa do spomenutih knjiga i zatvorenih knjižara.
Kult amatera, tvrdi Keen, zasjeo je na tron novog društva, čineći urednike i stručnjake koji su čuvali integritet i razinu znanja i kulture – tek suvišnom radnom snagom. Iako je magazin Time 2006. godine proglasio blogere (YOU) osobom godine, stavljajući ih na medijski tron, broj majmuna, tvrdi Keen, daleko je od beskonačnog, a potreba za Shakespeareovim remek-djelom nikad nije bila veća. (Nebojša Grbačić, Plan B 10/11)
Dobar članak, hvala. međutim, ima li povratka nazad?